Dobro, priznajem. Volim čitati tuđu poštu kao i svi pa mi je čitanje WikiLeaksovih transkripata bilo zadivljujuće. No, ono što leži između redaka u transkriptima druga je stvar.

Radi se o otrežnjujućem trenutku jer shvaćamo da iz Amerike polako curi moć. Krenimo najprije s onim što piše u transkriptima. Mislim da sam shvatio o čemu se radi: Saudijska Arabija i njezini arapski susjedi žele da Sjedinjene Američke Države smaknu iranski režim i unište tamošnja nuklearna postrojenja kako bi uživali u nadmoći nad omraženim Perzijancima, a opet bi se, s druge strane, javno pridružili ljudima na ulici koji pale američke zastave nakon što izvršimo napad na Iran, čime ćemo na sebe navući bijes Arapa. Razlog tome što će Arapi biti bijesni na nas, iako mnogi od njih također ne vole Irance, jest taj što ne podnose svoju vlastitu neizabranu vlast, a prosvjedujući protiv Amerikanaca koji njihove vođe drže na vlasti smjestili bi i jednima i drugima.Pratite me? Dok nas Saudijci mole da uništimo iranska nuklearna postrojenja, iz transkripata saznajemo da privatne donacije Saudijaca i dalje čine najvažniji izvor financiranja sunitskih terorističkih skupina diljem svijeta, da ne spominjemo fundamentalističke džamije, humanitarne udruge i škole koje osposobljavaju talibane u Pakistanu i Afganistanu. Tako se, zapravo, novac koji dajemo za naftu filtrira u Saudijskoj Arabiji i završi u rukama militantnih skupina protiv kojih se naši vojnici bore. Međutim, nemojte misliti da nemamo saveznika. U transkriptima se tako spominje Ahmed Zia Massoud, koji je od 2004. od 2009. godine obnašao dužnost potpredsjednika Afganistana, koji danas živi u palači u Dubaiju gdje su ga, prema onome što stoji u transkriptu, carinski dužnosnici zatekli s 52 milijuna dolara gotovine čije porijeklo nije objasnio. ˙itajući dokumente, čini se da SAD često plaća dužnosnicima u Pakistanu i Afganistanu da budu dvolični, inače bi imali samo jedno lice okrenuto protiv SAD-a u privatnom i javnom smislu. Još uvijek me pratite? Da, to su naši saveznici – ljudi koji gaje vrijednosti s kojima se nikad nismo niti ćemo se ikad moći složiti.

“Dobro”, kažu nam naši saveznici iz Saudijske Arabije, Perzijskog zaljeva, Afganistana i Pakistana, “možda nismo savršeni, ali ovi koji bi nas zamijenili mnogo su gori. Talibani i Al-Qaida imaju jedno lice. Oni uvijek kažu ono što misle, a to je da mrze Ameriku.” To je istina, ali ako smo prisiljeni podupirati loše režime zato što bi u suprotnom bilo još gore, zašto ih ne možemo promijeniti? Sad dolazimo do one otrežnjujuće poruke koju uočavam u dobrom dijelu transkripata: Americi nedostaje moći. Nije dovoljno snažna na Bliskom istoku jer smo ovisni o nafti. Mi smo ovisnici, oni dileri, a ovisnici nikad dilerima ne govore istinu. Kad svaki mjesec uvezemo nafte u vrijednosti od 28 milijardi dolara, ne možemo Saudijcima reći: “Znamo da bi tipovi koji bi došli nakon vas bili puno gori, ali zašto moramo birati između vašeg bezvlađa i korupcije i njihove brutalnosti i netolerancije?” Nema nam druge neko podupirati režim koji, istina, ratuje s Al-Qaidom na domaćem terenu, ali našim novcem financira vjersku ideologiju, škole, džamije i knjige kako bi Al-Qaida uvijek imala bogat izbor novaka u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama. Nedostaje nam moći u odnosu s Kinezima i Sjevernom Korejom ili u bavljenju kineskom valutom jer smo ovisni o njihovom kreditnom položaju. Geopolitički odnosi vrte se oko moći. Ne možemo biti sigurniji u vanjskoj politici dok ne promijenimo ponašanje kod kuće. No, naša politika nikad ne povezuje te stvari. Zamislite samo kako bi drukčiji bili naši razgovori sa Saudijskom Arabijom kad bismo počeli uvoditi električne automobile koji se napajaju nuklearnom i solarnom energijom ili domaćim plinom i energijom vjetra?

Mogli bismo im reći da će se, ako uočimo da ijedan dolar ode talibana, morati od Irana braniti sami. Zamislite kako bismo drukčije razgovarali s Kinezima da smo u proteklih 30 godina imali drukčiju stopu štednje i da Kina ne posjeduje obveznice američkog Ministarstva financija vrijedne 900 milijardi dolara, već da se oslanjamo na domaće gospodarstvo i tehnologiju. Ne bismo ih moljakali da promijene vrijednost svoje valute, a naš zahtjev da spriječe Sjevernu Koreju od slanja dijelova projektila u Iran preko pekinške zračne luke (a to također stoji u transkriptima) ne bi odbili tako otresito. I zamislite samo koliko bi moćnije bile naše sankcije Iranu da se cijena nafte kreće oko 20 dolara po barelu, a ne 80 dolara, i kad bi iranski diktatori bankrotirali? Prije pedeset godina svijet se kretao u smjeru promicanja određenih vrijednosti jer je Amerika bila dovoljno snažna da ga tako oblikuje. Pomalo i nepobitno gubili smo tu moć zbog svoje ovisnosti o bliskoistočnoj nafti i kineskom kreditiranju, a WikiLeaks pokazuje što smo točno morali progutati zbog toga. Znam, neki problemi, kao bavljenje propalim državama kao što je Pakistan koje također imaju nuklearno oružje, teški su sami po sebi, a suzbijanje ovisnosti o nafti i kreditiranju neće ih riješiti. No, dalo bi nam više moći za rješavanje tih problema i izoliralo bi nas od Bliskog istoka ako ih ne bismo uspjeli riješiti.

Thomas L. Friedman