Najveći kritičar rada Fonda za zaštitu okoliša je zapravo on sam. Njegova izvješća o poslovanju u proteklih pet godina svojevrsna su optužnica zbog podataka koji teško kompromitiraju sustav koji je omogućio Fondu i onima koji ga nadzirali da nastaju gubici državi, a profit pojedincima.

Kod tako očiglednih stvari navedenih u raznim izvješćima – 100 milijuna eura gubitka ambalažnog otpada, prelijevanja prihoda iz drugih sustava radi krpanja te rupe i sličnih ekcesa – ipak je pitanje broj jedan tko će se usuditi reći pravu istinu o cijelom sustavu gospodarenja otpadom. Hoće li to biti Vlada koja bi u tom slučaju priznala da je sustav pogreška, a na što gospodarstvo pet godina upozorava? Hoće li to biti gospodarstvenici koji su htjeli i koji i dalje žele financirati sustav kojim bi oni upravljali? Oni zasad zbijaju redove i uvježbavaju poziv na reviziju sustava. Pitanje je tko će i kada na dnevni red staviti oduku da se državnom Fondu oduzme monopol, da država prestane biti vlasnik svog otpada te da se cijeli sustav prepusti tržištu. Je li ključni problem reforme cijelog tog sustava u neodlučnosti aktera jer su svjesni da tko takne u tu Pandorinu kutiju, zbog golemih privatnih interesa pojedinaca koji žive od otpada kao sirovine, neće voditi laganu bitku nego suprotno. Priča o hrvatskom eksperimentu sa zbrinjavanjem otpada ima na drugoj strani medalje činjenicu da je država pomogla nove tvrtke da sakupljaju i oporabljuju otpad i da sustav ukupno zapošljava više tisuća ljudi, te da interesi brojnih igrača u biznisu sa smećem mogu itekako biti ugroženi ako bi Fond izgubio ovlast određivati cijenu sirovine. Poznato je što bi se dogodilo ako bi država pristala da se ekološke naknade sakupljaju, da građani i dalje dobivaju famoznih pola kune povratne naknade, ali da ubuduće umjesto nje, tj. Fonda, sirovinom upravljaju proizvođači, uvoznici i trgovaci. Problem ne bi imali građani nego oni koji od sirovine žive jer bi nove gazde dobro gospodarile. Dobro znači tržišno, pa ne bi bio moguć gubitak, siva ekonomija ili kriminal jer bi otpad imao tržišnu cijenu. Financijska izvješća Fonda stoga su kao kvisko u igri velikih brojki što ga čini posebno opasnim. Hoće li na njega zaigrati gospodarstvenici koji su u sustav dosad uplatili oko 3,6 milijardi kuna?