Ircu 21. stoljeća možda treba neko vrijeme da se pokrene iz naslonjača, ali kad jedanput ustane, kreće naprijed sa snažnim osjećajem svrhe i dramatičnosti.

Iako je taj dan bio jedan od najhladnijih u studenom u Irskoj, velika je gomila prosvjednika 27. tog mjeseca krenula preko rijeke Liffey prema zgradi pošte, noseći transparente i zahtijevajući pad vlade. Simbolika njihova odredišta bila je nepogrešiva. Ispred te su se zgrade 1916. godine revolucionari borili da oslobode Irsku od kolonijalne vlasti i pročitali izvorni Proglas o neovisnosti Irske. Ovog je puta narod prosvjedovao protiv međunarodnog plana sanacije gospodarstva, a mnogi ljudi ovdje smatraju da je to udarac njihovoj suverenosti. Jedna prijateljica Irkinja, koja danas radi za humanitarnu udrugu u Etiopiji, kaže da je shvatila koliko zapravo svijet pozorno promatra krizu u Irskoj kad ju je jedan seljak iz Somalilanda usputno upitao: “Kako ide vaša sanacija?” Međunarodni novinski mediji, koji su zaposjeli svaki djelić Dublina u posljednjih nekoliko tjedana, te su subote vidjeli drugo lice Iraca, ono borbeno. Takva gromoglasna strast, veličina i različitost okupljene gomile (službeno se govorilo o 50.000 ljudi, no u medijima se javljala brojka od 100.000) nije se vidjela još od prosvjeda za ljudska prava s početka sedamdesetih. Puno je trebalo da Irci masovno izađu na ulice. Smijali smo se prvim ekonomskim vicevima. (“Koja je razlika između Irske i Islanda? Nekoliko slova i šest mjeseci.”) Gledali smo kako Grci spaljuju automobile i uništavaju trgovine na ulicama Atene. Stvarno nismo mislili da bi se to nama moglo dogoditi. Dubina gospodarske traume takva je da je prosječan stanovnik Irske teško može prihvatiti, a kamoli u potpunosti razumjeti. Tijekom godina razvoja “keltskog tigra”, kad je Irska sve što bi dotakla pretvarala u zlato, a građani se upustili u privlačan potrošački život glamura i luksuza, ovdje ništa nije moglo poći po zlu. Danas su vrtoglave zidine uspjeha srušene, a rušenje u nemilost bilo je spektakularno.

Vjerojatno je razmjer pada, osim nepobitnog čimbenika pohlepe, srhvao banke, tvrtke, građevinare i građane jer su zbog prethodnog procvata Irci dosad donekle živjeli u stanju poricanja. Redovito su se oglašavali mali, ali bitni glasovi prosvjednika. U listopadu 2009. stariji su građani Irske, neki od njih u kolicima i s hodalicama, masovno izašli na ulice kako bi pred zgradama vlade prosvjedovali protiv smanjenja proračuna za zdravstvo. U rujnu prošle godine heroj naroda postao je Joe McNamara, bankrotirani građevinar koji se kamionom za prijevoz cementa zabio u vrata zgrade vlade kako bi skrenuo pozornost na svoju muku. Prozvali su ga “glasom radnika” protiv moći. Kad su ljudi postali svjesni stvarnih razmjera krize, smanjenja potrošnje u javnom sektoru, beznadnoga gubitka radnih mjesta i negativnoga kapitala, Irce je preplavio očaj i zbunjenost. U posljednjih se nekoliko tjedana to pretočilo u čitav raspon osjećaja od prestravljenosti do bijesa. Gnjev je ojačao zbog zahtjeva za planom sanacije koji Irci smatraju sramotnim. Neizbježnost drakonske štednje nužna je za otplatu dugova, a narod to smatra izdajom irske vlade kojom želi spasiti dioničare banaka i potkožene građevinare na štetu irskog naroda. Posljednji je udarac zadan krajem studenoga kad su dužnosnici Europske središnje banke i Međunarodnoga monetarnog fonda stigli u Dublin, a nisu, kao što je to jedan radijski komentator sročio, “došli u božićnu kupnju”. Iako u Irskoj teško možete vidjeti nasmiješeno lice, Irci se trude ostvariti promjenu prema boljitku. Ne obazirući se na ledene i snježne ulice Dublina, prosvjed je djelovao kao da je cjelokupna irska svijest pronašla svoj glas i dala mu jačinu. Ipak, tek će se vidjeti koliko će glasniji morati biti da bi njihova vlada, a i šira eurozona, shvatila da je ljudima dosta onih koji su ih odvukli u ovu kaljužu te da od svojih božićnih posjetitelja očekuju pošteniju ponudu.

Helena Mulkerns