Prema riječima vojske Sjedinjenih Američkih Država, rat bi bio znatno sigurniji ako bi u borbu bili uključeni roboti. Pametni strojevi dugo se koriste u modernom ratovanju, no vojska i dobavljači žele povećati njihov broj kako bi obavljali širi spektar zadataka, od obaranja snajperista do uloge neumornih noćnih stražara.

U montažnom naselju u kojem komandosi vježbaju za borbu u urbanoj sredini robot visok 38 centimetara, na koji je postavljena kamera, brzo se kreće oko pogona za proizvodnju bombi kako bi izvršio špijunsku misiju. Iznad se gotovo bešumno kreće letjelica s rasponom krila od 1,2 metra te odašilje slike zgrada koje se protežu pod njom. Na scenu potom stupa zlokobno vozilo na tenkovskim gusjenicama, otprilike veliko kao kosilica za travu, opremljeno strojnicom i raketnim lanserom. Tri tehničara s ruksacima na leđima stoje izvan linije vatre i upravljaju trima robotima pomoću bežičnih upravljača koji nalikuju onima iz videoigrica. Jedan okreće kameru na naoružanom robotu, sve dok ne uoči snajperista na krovu. Strojnica se gotovo plesnim pokretom okrene, nacilja i zapuca u dvije kratke serije. Da su meci bili pravi, meta bi bila uništena. Strojevi, koji su se mogli vidjeti na “Robotičkom rodeu” koji je u ovom kampu za trening održan u listopadu, štite vojnike, nikad ih se ne može omesti, a pomoću netreptajućeg digitalnog oka automatski bilježe i najmanji pokret. Usto nikad ne paničare kad krene paljba. Pedeset šest zemalja razvija robotičko oružje, kako kaže Ron Arkin, robotičar s Instituta za tehnologiju u Georgiji. “Jedan od ponajboljih argumenata za uvođenje naoružanih robota jest da mogu zapucati drugi”, kaže Joseph Dyer, bivši viceadmiral i direktor proizvodnje u tvrtki iRobot, koja se bavi proizvodnjom robota koji rukuju eksplozivima i robotičkog usisavača Roombe. Budući da roboti mogu napadati, a da gotovo nimalo ne ugroze ljude koji njima rukuju, oni koji se protive ovoj ideji tvrde da bi uvođenje robota smanjilo prepreke u započinjanju rata. “Bit će vrlo lako započeti rat, i to s minimalnim troškovima”, tvrdi Wendell Wallach, znanstvenik s Interdisciplinarnog centra za bioetiku pri sveučilištu Yale te voditelj razvoja tehnologije centra i grupe za etičke studije. Civili će biti vrlo ugroženi, kako tvrde kritičari, jer će biti teško razlučiti je li riječ o vojnicima ili promatračima. Problem je već izazvala letjelica “Predator” koja mete identificira pomoću vojnika na terenu, no njome se upravlja iz SAD-a.

Civili u Iraku i Afganistanu poginuli su zbog pogrešno utvrđenih identiteta i kao kolateralne žrtve. No među zagovarateljima robota boraca našli su se i neki borci za ljudska prava. “Mnogi se ljudi boje umjetne inteligencije”, kaže John Arquilla, izvršni direktor Informativnooperativnog centra na Poslijediplomskom studiju pomorstva. “Moja umjetna inteligencija i vaš čovjek mogu odmjeriti snage kad god želite, a kažem vam da će moj stroj više pratiti pravila borbe i manje etički griješiti nego ljudska snaga.” Arquilla tvrdi da sustav oružja kojim se upravlja pomoću softvera neće djelovati zbog gnjeva ili zlobe, a u ponekim situacijama na ratištu može donijeti bolju odluku nego ljudi. “Smatramo da se organizacijska struktura budućnosti sastoji od vještog spoja ljudskog potencijala i umjetne inteligencije”, dodaje Arquilla. “Mislimo da je to ključ pobjede u vojnim pitanjima 21. stoljeća.” Automatizacija se pokazala ključnom u ratovima u kojima se SAD bori. Krećući se zračnim prostorom Iraka i Afganistana, bespilotne letjelice zvane “Predator”, “Reaper” i “Raven” nebrojene su vojnike spasile borbenih letova. Osim toga vojska se sada redovito koristi sa 6000 daljinski upravljanih robota u pregledavanju vozila na kontrolnim rampama i razoružavanju najučinkovitijeg oružja neprijatelja – improviziranih eksplozivnih naprava. Ron Arkin s Instituta za tehnologiju u Georgiji tvrdi da je moguće dizajnirati “etične” robote koji djeluju u skladu sa zakonima rata i vojnim pravilima. Međutim, etička pitanja nisu nimalo jednostavna. U listopadu se u Njemačkoj sastala međunarodna skupina koja uključuje stručnjake za umjetnu inteligenciju, specijaliste za kontrolu oružja, borce za ljudska prava i vladine dužnosnike te pozvala na sporazum o ograničenju razvoja i korištenja daljinski upravljanog i autonomnog oružja. Ta je skupina, inače nazvana Međunarodni odbor za kontrolu robotičkog oružja, izjavila da automatski sustavi ubrzavaju ratne sukobe te podcjenjuju sposobnost ljudi za donošenje odgovornih odluka. Primjerice, puška koja je dizajnirana za upotrebu bez ljudskog utjecaja na napadača može pucati prebrzo da bi vojnik mogao procijeniti suptilne čimbenike na bojnom polju. “Kratkoročna korist robotizacije rata teško će nadmašiti dugoročne posljedice”, kaže znanstvenik Wallach sa sveučilišta Yale, tvrdeći da bi do ratova brže dolazilo i da bi se razvila rasa tehnološkog oružja. Usporedo s raspravom razvijaju se planovi vojske SAD-a o automatizaciji.

Godine 2001. Kongres je Pentagonu odredio da do 2015. godine treba postići da trećinu borbenih vozila čine daljinski upravljani strojevi. Teško da će to biti ostvareno, no značajni su koraci već poduzeti. Na primjer, naprava Lockheed Martin koja nalikuje vagonu može prenositi više od 450 kilograma opreme te automatski slijediti vod brzinom od 27 kilometara na sat, a početkom sljedeće godine testirat će je u Afganistanu. Za zahtjevnije terene izvan ceste inženjeri tvrtke Boston Dynamics osmišljaju hodajućeg robota koji bi nosio opremu. Završetak izrade planiran je 2012. godine, a robot će moći nositi 180 kilograma čak 32 kilometra te automatski slijediti vojnika. Četvoronožni moduli imaju nevjerojatan osjećaj ravnoteže, mogu se penjati po strmim terenima i kretati se ledenim površinama. “Glava” robota ima čitav snop senzora zbog kojih nalikuje na mješanca kukca i psa. Prethodna se eksperimentalna verzija tog robota zapravo zvala Big Dog (veliki pas). U studenom su američka i australska vojska održale natjecanje timova koji dizajniraju pokretne mikrorobote, od kojih većina nije veća od modela automobila, koji se mogu kretati kroz gomilu, locirati potencijalno opasna područja i točno odrediti čitav niz prijetnji. Vojni tehnološki stručnjaci tvrde da su daljinski upravljani, poluneovisni i neovisni roboti najbolji način da se sačuvaju životi američkih vojnika. Posebne snage vojske SAD-a kupile su šest robota veličine kosilice, koji su prikazani na “Robotičkom rodeu”, za povjerljive misije, a teritorijalne jedinice SAD-a naručile su desetke robota koji će služiti kao stražari u iračkim i afganistanskim bazama.

Te su jedinice nazvane Maars (skraćeno od Modularni napredni naoružani robotički sustav), a proizvodi ih tvrtka QinetiQ North America. Roboti Maars zanimanje vojne javnosti prvi su put privukli 2008. godine. Koristili su ih kao noćne čuvare koji su štitili kamp od uljeza opremljenih sustavom praćenja osjetljivim na toplinu, a Maars, koji se napaja akumulatorom, ostao je neprimijećen – nije imao toplinsku oznaku živog bića, a mogao je “upucati” uljeza laserskim pištoljem da ne otkrije svoj položaj, kaže potpredsjednik izvršnog odbora QinetiQ-a Bob Quinn. Kako bi mogli pratiti vojna pravila borbe, roboti Maars nedavno su opremljeni zvučnikom i lanserom kako bi mogli upozoriti i lansirati bombe suzavca prije pucanja strojnicom. Daljinski upravljani sustavi, kao što su letjelica “Predator” i “Maars”, sve više potiču zabrinutost o automatizaciji rata. Što će se dogoditi, pitaju se skeptici, kad ljudi ne budu mogli odlučivati o paljbi? “Ako odluku donosi čovjek koji ima metu u svom vidnom polju, bilo da sjedi u tenku ili kilometrima dalje, i dalje postoji glavno osiguranje”, kaže Tom Malinowski, podružni ravnatelj organizacije Human Rights Watch koja prati razne zločine. “Što će se dogoditi kad se automatizira odluka? Inženjeri kažu da sustav ne može pogriješiti, no to i nije jamstvo.”

John Markoff