EN DE

Dogovor Britanije i Francuske

Autor: The New York Times
21. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Uvodnik The Timesa

Britanija i Francuska nedavno su najavile da će započeti novo razdoblje suradnje na području obrane s namjerom očuvanja svoje vojne moći u vrijeme kad moraju rezati proračunska davanja za vojsku.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Prema tom planu namjeravaju dijeliti troškove istraživanja nuklearnog oružja i druge skupe programe razvoja naoružanja, zajednički koristiti nosače zrakoplova u vrijeme krize te zajednički obučavati postrojbe za brzu reakciju koje će se stoga moći boriti zajedno pod istim zapovjednikom. Unatoč svim navedenim inovacijama ova inicijativa dviju najjačih europskih vojnih sila i pripadnica NATO-a neće riješiti najhitniju potrebu tog saveza: proširenje opskrbnog lanca europskih postrojbi na bojištu u budućim bojnim i mirnodopskim operacijama, u kojima Sjedinjene Američke Države već nose prevelik dio tereta na svojim leđima. SAD u Afganistanu ima 100.000 vojnika, a njih 90.000 bori se pod zapovjedništvom NATO-a. Britanija, druga po broju vojnika, sudjeluje s njih 9500. Francuska, četvrta po zastupljenosti, ima ih 3750. Britanija je već najavila planove o smanjenju broja vojnika koje će osiguravati za buduće vojne operacije NATO-a. Francuska se još nada da će uspjeti uštedjeti dovoljno na nekim drugim područjima te izbjeći smanjenje vojnog osoblja, no očito je da i ona mora sudjelovati s većim brojem vojnika nego što to sada čini. Pentagon bi bez problema mogao NATO-u dati sve nosače zrakoplova i nuklearne projektile koji će mu ikada zatrebati. No NATO-u je potrebno više vojnika, a Sjedinjene Američke Države mukom pokušavaju zadovoljiti tu potrebu. Ima smisla da Britanija i Francuska počnu štedjeti na tek marginalno korisnim nosačima zrakoplovima i troškovima održavanja nukelarnog oružja koje u biti ne trebaju. Prava prijetnja Europi sada se nalazi negdje drugdje. Od 11. rujna 2001. europski gradovi na meti su napada Al-Qua’ide, a nove prijetnje pristižu gotovo svakodnevno. Britanija i Francuska trebale bi novac koji će uštedjeti na prestižnom oružju uložiti u povećanje broja borbenih postrojbi, obuku i mirotvorce koji bi sudjelovali u NATO-vim misijama. To bi ojačalo vitalni savez koji potkopava nepravedna podjela tereta. A i vojni resursi obiju zemalja usredotočili bi se na najhitnije vojne potrebe 21. stoljeća.

Britanija i Francuska nedavno su najavile da će započeti novo razdoblje suradnje na području obrane s namjerom očuvanja svoje vojne moći u vrijeme kad moraju rezati proračunska davanja za vojsku.

Prema tom planu namjeravaju dijeliti troškove istraživanja nuklearnog oružja i druge skupe programe razvoja naoružanja, zajednički koristiti nosače zrakoplova u vrijeme krize te zajednički obučavati postrojbe za brzu reakciju koje će se stoga moći boriti zajedno pod istim zapovjednikom. Unatoč svim navedenim inovacijama ova inicijativa dviju najjačih europskih vojnih sila i pripadnica NATO-a neće riješiti najhitniju potrebu tog saveza: proširenje opskrbnog lanca europskih postrojbi na bojištu u budućim bojnim i mirnodopskim operacijama, u kojima Sjedinjene Američke Države već nose prevelik dio tereta na svojim leđima. SAD u Afganistanu ima 100.000 vojnika, a njih 90.000 bori se pod zapovjedništvom NATO-a. Britanija, druga po broju vojnika, sudjeluje s njih 9500. Francuska, četvrta po zastupljenosti, ima ih 3750. Britanija je već najavila planove o smanjenju broja vojnika koje će osiguravati za buduće vojne operacije NATO-a. Francuska se još nada da će uspjeti uštedjeti dovoljno na nekim drugim područjima te izbjeći smanjenje vojnog osoblja, no očito je da i ona mora sudjelovati s većim brojem vojnika nego što to sada čini. Pentagon bi bez problema mogao NATO-u dati sve nosače zrakoplova i nuklearne projektile koji će mu ikada zatrebati. No NATO-u je potrebno više vojnika, a Sjedinjene Američke Države mukom pokušavaju zadovoljiti tu potrebu. Ima smisla da Britanija i Francuska počnu štedjeti na tek marginalno korisnim nosačima zrakoplovima i troškovima održavanja nukelarnog oružja koje u biti ne trebaju. Prava prijetnja Europi sada se nalazi negdje drugdje. Od 11. rujna 2001. europski gradovi na meti su napada Al-Qua’ide, a nove prijetnje pristižu gotovo svakodnevno. Britanija i Francuska trebale bi novac koji će uštedjeti na prestižnom oružju uložiti u povećanje broja borbenih postrojbi, obuku i mirotvorce koji bi sudjelovali u NATO-vim misijama. To bi ojačalo vitalni savez koji potkopava nepravedna podjela tereta. A i vojni resursi obiju zemalja usredotočili bi se na najhitnije vojne potrebe 21. stoljeća.

Autor: The New York Times
21. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close