Politika sklapanja nerazumnih, devetocifrenih dolarskih ugovora s košarkašima počela je narušavati isplativost NBA lige. Sezona 2010/11 počela je za igrače zabrinjavajućom najavom čelnika lige Davida Sterna da troškove plaća košarkašima treba srezati za trećinu. Ušteda bi iznosila 750-800 milijuna dolara od 2,1 milijarde dolara koliko vlasnici godišnje plaćaju igračima na ime plaća i nagrada. Pregovori sa sindikatom igrača vode se od ljeta bez pomaka.

“Nije postignut opipljiv napredak u pregovorima, no nisam pesimist”, poručio prilikom otvaranja sezone Stern, po prirodi položaja naklonjen vlasnicima. Igračima trenutno pripada 57% ukupnog prihoda NBA lige, a smanjenje njihovih primanja za trećinu svelo bi njihov udjel na 48%. Novi je cilj blaži po igrače od ranijeg, jer su prije ljeta vlasnici željeli skresati plaće svojih zvijezda na 45%. Prema Sternovim procjenama, ove će sezone 30 klubova koji sačinjavaju ligu zbirno izgubiti 350 milijuna dolara, no u slučaju da se plan ostvari gubitak bi se pretvorio u profit od 400 milijuna dolara. Podrazumijeva se da će se košarkaši boriti zubima i noktima protiv prijedloga Sterna i vlasnika, no komesar je poznat kao lukav pregovarač. Iznos koji je nedavno spomenuo vjerojatno je polazna točka za pogađanje, koje će završiti kompromisom: igrači će se odreći manjeg dijela svojeg bajkovitog dohotka, a vlasnici će doći na otprilike na nulu.

NBA od dronjaka do bogatstva
“Ovo se pitanje može razriješiti, samo nam treba vremena, jer mislim da liga sjajno funkcionira”, dodao je čovjek koji je najzaslužniji za kraljevski status američke profesionalne lige. Njujorški Židov David Joel Stern, rođen 22. rujna 1942., bio je vrstan odvjetnik prije no što je 1984. zamijenio Larryja O’Briena na mjestu komesara NBA. Nakon završetka studija prava i povijesti, 1966. je dobio posao u odvjetničkom uredu koji je zastupao NBA, tako započevši vezu s košarkom koja traje već 44 godine. NBA ga je 1980. imenovala izvršnim dopredsjednikom, a 1984. četvrtim povjerenikom u povijesti lige. Bila je to godina u kojoj je NBA postala bogatija za četiri velike zvijezde – Michaela Jordana, Charlesa Barkleyja, Hakeema Olajuwona i Johna Stocktona. Iako ljubitelji košarke pamte to doba po dolasku Jordana, najvećeg košarkaša svih vremena, povjesničari su suglasni da je Sternov nastup na čelo lige podjednako utjecao na transformaciju NBA u najznačajnije ligaško natjecanje na svijetu. “Promicat ćemo NBA ligu kao zabavljačku kompaniju koja zapošljava najbolje svjetske sportaše. Mi smo zabavljačka industrija izgrađena na temelju jednostavne igre, 450 igrača i preko 1300 ‘epizoda’ za koje nije napisan scenarij”, izložio je svoju politiku na dan kad je zakoračio na čelnu poziciju. Prije Sternovog dolaska na vlast, popularnost lige bila je u padu zbog afera s drogom i sporova između igrača i klupskih vlasnika. Sedamnaest je klubova trpjelo gubitke, vrijednost klubova iznosila je samo po dvadesetak milijuna, korporativni su sponzori bili rijetki, a ukupan je prihod lige iznosio tek 125 milijuna dolara. Kao komesar, Stern je digao NBA s ruba bankrota i učinio je isplativim, globalnim brendom uz pomoć spretnog marketinga. Njegovom su zaslugom Coca-Cola, American Express, McDonald ušle u partnerstvo s NBA, televizijske su kompanije međusobno zaratile da bi otkupile prava na prijenose, a z prodaja opreme sa znakom NBA se vinula u nebesa: narasla je za šest klubova, proširila se na Kanadu, povećala prihode za 25 puta samo 22 godine od Sternova ustoličenja i prenosi se u preko 200 zemalja na četrdesetak jezika.

Sternov “Trojanski konj” Europi
Sa suparničkom FIBA-om, svjetskom košarkaškom organizacijom, postigao je sporazum koji je u potpunosti pogodovao interesima američke profesionalne košarke. Početkom devedesetih uvjerio je FIBA-inog šefa Borislava Stankovića da ukine zabranu nastupa u državnim reprezentacijama igračima angažiranima u NBA. Kao mamac poslužile su Olimpijske igre 1992. u Barceloni, na koje je Stern organizatorima obećao dovesti selekciju najboljih Amerikanaca koji igraju u NBA. Nacionalni savezi pridruženi FIBA-i isprva su bili zadovoljni promjenom politike, no bio je to Sternov Trojanski konj. Pritisnuti od FIBA-e i ohrabreni spoznajom da će ubuduće smjeti pozivati u reprezentacije svoje najbolje, tada još rijetke košarkaše koji nastupaju u NBA, nacionalni su savezi uklonili dobnu granicu za selidbu igrača u inozemstvo. I sami su košarkaši postali voljniji igrati u SAD, znajući da im pripadnost američkom klubu prestaje biti prepreka za nastup u reprezentaciji. Kakva varka: za razliku od svojih sunarodnjaka, pronicljivi je Stern znao da i izvan SAD ima fenomenalnih košarkaša, koji će osvježiti i obogatiti NBA. Čim su uklonjene formalne prepreke, počeo je masovni odljev europskih i južnoameričkih igrača u smjeru američke lige, što je opustošilo prvenstva europskih država, uključujući hrvatsko, slovensko, srpsko-crnogorsko, rusko i litvansko.

Euro-NBA

London i Pariz postaju košarkaški centri?
Špekulacije o mogućem proširenju NBA na Europu traju desetljećima, otkad su europski košarkaši poput Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, Vlade Divca, Arvydasa Sabonisa i u novije vrijeme Dirka Nowitzkog i Paua Gasola pokazali da se mogu mjeriti s američkim. Nedavno je Stern izjavio da se projekt širenja NBA može očekivati unutar idućih desetak godina te da će se ligi pridružiti pet europskih klubova. S pet europskih prinova, kalendar natjecanja bit će ustrojen tako da svaka američka i kanadska momčad jednom u sezoni putuje u Europu, odigra pet utakmica i vrati se na američki kontinent. No, da bi europsko krilo NBA zaživjelo, bit će potrebno “izmisliti” klubove u metropolama koje nisu poznate po vrhunskoj košarci, a koje su zanimljive američkom tržištu– Londonu i Parizu. Ostala tri sjedišta europskog dijela NBA trebala bi biti izabrana između Barcelone, Madrida, Rima, Atene i možda Berlina. Tradicionalni košarkaški centri poput Zagreba, Splita ili Beograda čelnicima NBA nisu ni u primislima.