Sjeme uspjeha Republikanske stranke na izborima održanima prošlog utorka posijali su aktivisti pokreta Tea Party koji su uzdrmali glasače razočarane washingtonskom politikom, pesimistične zbog smjera kojim se Amerika kreće te u strahu jer je gospodarstvo zapelo u blatu i prijeti uništenju američkog sna.

Povijesni val koji je demokrate doveo na vlast 2006. i 2008. godine, a Obami otvorio vrata Bijele kuće uz poruku nade i promjene zauzdali su glasači koji su republikancima dali 239 mjesta u Predstavničkom domu (demokrati imaju 184) te smanjili demokratsku većinu u Senatu. Republikanci su osvajali bitke diljem zemlje u onome što se danas čini kao najveća promjena omjera moći u posljednjih 60 godina. Čitava priča o dugoročnoj preorijentaciji politike koja je pratila Obaminu pobjedu danas se čini nepromišljenom. Poruka koju ovaj izborni ciklus šalje jest da Amerikanci više nisu odani nijednom političkom brendu te da država ulazi u fazu u kojoj pojedini pokreti frustriranih glasača, koji svoje akcije i širenje poruka provode preko društvenih mreža, mogu preuzeti vodstvo svake dvije godine. Među onima koji su tek krenuli s političkima aktivizmom jest David Kirkham, vlasnik tvrtke Kirkham Motorsports koja se bavi proizvodnjom replika starinskih automobila po cijenama koje se kreću od 100.000 do milijun dolara. Kirkhamova priča dokazuje da aktivisti pokreta Tea Party nisu zadrti ekstremisti kako se u početku smatralo. Dapače, izlazne ankete o izborima održanima prošlog utorka pokazale su da četiri od deset Amerikanaca odobrava djelovanje pokreta Tea Party te da pokret ima znatno veći broj pobornika nego što se mislilo. Nekoliko dana prije izbora četrdesettrogodišnji Kirkham, oženjen čovjek i otac četvoro djece, provodio je i po deset sati na dan provodeći aktivnosti pokreta Tea Party u Uti. Slučaj je htio da je njegov način rada vrlo sličan pristašama koji su Obami pomogli da dođe na vlast. Naime, Kirkham i zagovornici suprotne ideologije predstavnici su internetskog, samostalnog aktivizma koji će vrlo vjerojatno u sljedećih nekoliko godina uzdrmati i usmjeravati američku politiku.

Svaki aktivist ima svoj put, a Kirkhamov počinje u industrijskom gradiću Mielecu, smještenom južno od Varšave. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća bavio se restauracijom starih modela automobila kad mu je za oko zapeo poljski borbeni zrakoplov, ostavština Hladnog rata. Vrlo brzo otputovao je preko bare naoružan poljskoengleskim rječnikom i slikama automobila koji je tada želio proizvesti. Kaže da ga je ono što je u Poljskoj zatekao duboko dirnulo. Jedni od najiskusnijih majstora provodili su dane sjedeći bez posla. To se događa, kaže Kirkham, kad država upravlja gospodarstvom. Politika mu tada nije bila važna, no sanacija banaka pod vodstvom republikanaca 2008. godine i prve Obamine akcije u ulozi predsjednika navele su ga na politički angažman. Tad je pomislio da bi Sjedinjene Američke Države mogle krenuti putem kojim je Poljska kročila. Ojađen i zgrožen okrenuo se blogovima. Čitao je o okupljanjima pokreta Tea Party. Kad se činilo kao da nitko neće objaviti datum i vrijeme okupljanja u Uti, sam je to učinio. “Mislio sam da se nitko neće odazvati”, prisjeća se, “i da će mi se smijati”. No pojavilo se sto ljudi. U sljedećih nekoliko tjedana počeo je informirati druge članove o tome kako funkcionira izbor delegata Republikanske stranke. Ideologija, dakako, predstavlja nepremostiv jaz između pripadnika pokreta Tea Party i političkih pristaša. Ipak, njegova me priča podsjeća na Chucka Fazija, vlasnika tvrtke koja se bavila videoprodukcijom, kojem politika nije bila ni u peti prije rata u Iraku, ali je kasnije u svom domu priredio okupljanje protiv rata za koje se zalagala udruga MoveOn.org. Podsjeća me i na Ginu Cooper, bivšu profesoricu fizike koja je je organizirala kongres liberalnih blogera koji je poslije prerastao u politički skup Netroots Nation.

Oba je pokreta omogućila internetska revolucija. Blogovi, elektronička pošta i Twitter posreduju trenutačnu, neograničenu komunikaciju kojom se ljudi preko prijenosnog računala ili iPhonea iz svog doma povezuju s istomišljenicima koje nikad nisu sreli. Osim toga ti aktivisti proizvodi su kulture “uradi sam”, ideje internetskog doba da znanje leži tek nekoliko klikova dalje od vas. Isto tako oba se pokreta vrte oko zajednice i upravljanja. Možda se stoga političke uzbune na oba kraja ideologijskog spektra ne bi trebale smatrati oprečnim trendovima, već točkama unutar istoga kulturalnoga kontinuuma. Možda bismo trebali ponovno razmotriti utjecaj pokreta širokih masa na politička zbivanja u našoj državi. Možda je sada zapravo riječ o nizu malih pokreta. Brzo se okupljaju, preko noći istaknu vođu te u nekoliko tjedana i mjeseci dosegnu vrhunac djelovanja. Stvaraju vrlo zadovoljavajući ispušni ventil za frustracije te postaju sredstvo društvenog povezivanja. Međutim, moguće je da će zbog lakoće i brzine kojom ovakvi pokretni nastaju na kraju postati prolazni i nedovoljno utjecajni. Mini pokrete lako ušutkaju izbori sa snažnim posljedicama, kao što su oni iz 2008. godine, nakon kojih su neki aktivisti bili razočarani nedovoljno brzim promjenama, a drugi se počeli smatrati dijelom demokratskog ustroja. Kirkham i drugi članovi pokreta Tea Party već se polako približavaju republikanskoj eliti koju su nekoć prezirali. Budući da su republikanci preuzeli nadzor nad Predstavničkim domom, hoće li Kirkham i dalje trošiti sate i sate na promicanje građanske politike? Možda će liberalne blogere iz 2006. i aktiviste Tea Partyja iz 2010. u sljedećih nekoliko godina zasjeniti novi pobunjenički pokreti širih masa. Za političare je ova nova slika svijeta uznemirujuća jer moraju pretrpjeti udarce s obiju strana.

Matt Bai