Kao u svakoj ljudskoj djelatnosti, i u zarađivanju moda tajnovito dođe i prođe. Maloprodajne franšize, softverske tvrtke, internetske kompanije – sve su one iskusile svoj trenutak kao najsuvremenije tvorevine kapitalizma, a isto su tako i nestale.

Što je onda, nova crna u poduzetništvu?Biste li povjerovali – siromaštvo? Sirotinjske četvrti svijeta postale su novi El Dorado. Slobodno poduzetništvo iščeprkalo je način zarade na suštoj suprotnosti bogatstvu, a zamisao da se može zaraditi i istovremeno učiniti dobro djelo zahvatila je neke od najavangardnijih poduzetnika na svijetu, kao što je Jack Ma, kineski tajkun internetskog trgovanja. Kad su ga nedavno upitali koja ga ideja trenutno zaokuplja, sve je iznenadio odgovorivši: “javno dobro.” Ma je već uložio u tu ideju. Prije godinu dana u Kini je pomogao osnovati banku Grameen za mikrofinanciranje, koja siromašnima daje milijune sićušnih zajmova, a oni obično iznimno ozbiljno shvaćaju otplatu, pa su i pretjerano točni, izvještava The Times. Upravo bi osnivač banke Grameen, Muhammad Yunus iz Bangladeša, mogao preuzeti zasluge za gotovo alkemijsko otkriće u kojem se miješaju zarada i siromaštvo na dobrobit obaju. Premda Yunus jako dobro poznaje ovu disciplinu za koju mnogi tvrde da je jednako upitna kao i alkemija, u mikrofinanciranju nije bilo nikakvog vudua, pa je 2006. dobio Nobelovu nagradu. Ma je suradnicima rekao: “Ako imaš novca, a nisi taj novac pretvorio u iskustvo koje će podići razinu sreće kod određenog broja ljudi, to je isto kao da posjeduješ planinu šarenih komadića papira”. Ma smatra da činiti dobra djela novcem može biti dobra poslovna strategija i da se time može dodatno zaraditi. Brdo novca, kako je otkrio Vinod Khosla, osnivač tvrtke Sun Microsystems. Khoslino ulaganje u tvrtku koja služi kao zajmodavac indijskim ženama, sada vrijedi oko 117 milijuna dolara, što je oko 37 puta više nego što je uložio 2006. i 2007., izvještava The Times.

A Khosla tu dobit ulaže u druge društveno angažirane poslove koji se također nadaju zaraditi na tome što su uradili pravu stvar. Ali, avaj, nemaju svi koji su pohrlili zaraditi na siromaštvu altruističke pobude. U svojoj knjizi “Švorc SAD” (Broke USA), Gary Rivlin, dopisnik The New York Timesa, piše o industriji koja je nastala ne kako bi pomogla siromašnim Amerikancima, već kako bi zaradila na njima. O nakupini sumnjivih zajmodavaca, trgovina koje omogućuju prodaju uz otkup i sličnih poduzeća koja je nazvao “Siromaštvo d.d.”. Na globalnoj razini, “Siromaštvo d.d.” uključuje fenomen “sirotinjskog” turizma, odnosno putovanja u brazilske favele i siromašne četvrti u Indiji. Mnogi smatraju da je takva pomodnost siromaštva stvar jeftinog ukusa. No, turističke agencije inzistiraju na tome da pokušavaju pokazati kako su te tobožnje sirotinjske četvrti zapravo industrijska žarišta globalnog gospodarstva – alkemijske kovačnice u kojima se osnovna metalna sirovina, ljudskost kuje u zlato. Doista, činjenica da turiste privlače takva mjesta mogla bi se protumačiti kao ohrabrujuća, znak da, ekstremno siromaštvo postaje ugrožena vrsta, nešto što vrijedi vidjeti dok još postoji. Lijepo je već i pomisliti da bi to mogla biti istina.

Carlos Cuhna

Komentare šaljite nanytweekly@nytimes.com