Sir Isaac Newton bio je svjestan da je genij i nije volio tratiti vrijeme. Slavni engleski fizičar i matematičar rođen 25. prosinca 1642. godine rijetko se družio ili putovao daleko od kuće.

Nije se bavio sportom niti svirao neki instrument. Bio je samac i ne zna se je li imao romantičnih veza. Nije samo iskovao univerzalne zakone kretanja i gravitacije, formulirao jednadžbe koje se i danas koriste u izračunu putanja kojima se svemirske letjelice kreću na putu prema Marsu, otkrio spektralne osobine svjetlosti i izumio varijacijski račun. Naime, Newton je imao i usporednu karijeru, intelektualnu strast koja je uglavnom ostala skrivena od očiju javnosti – alkemiju. Opseg i pojedinosti njegovih aktivnosti koje su se odvijale izvan radnog vremena tek danas postaju jasnije jer povjesničari znanosti istražuju golem Newtonov opus o alkemiji od preko milijun riječi, a taj je dio njegove ostavštine znanstvenicima dosad bio uglavnom nezanimljiv.Kako je čovjek, koji se s Einsteinom natječe za titulu “najvećeg fizičara svih vremena”, mogao biti toliko okupiran tom srednjovjekovnom obmanom? Kao što tvrdi William Newman, profesor povijesti i filozofije znanosti na Sveučilištu u Indiani, postojali su brojni razlozi za ozbiljno bavljenje alkemijom u to vrijeme i vjerovalo se da se spojevi mogu svesti na temeljne elemente, a da se ti elementi mogu nanovo spojiti u drukčije, poželjnije tvari. Rudari su iskapali izvijene komade bakra i srebra koji su imali oblik stabljike, što je navodilo na zaključak da izvori minerala i metala pod zemljom rastu gotovo poput cvijeća. Jezerca koja su se nalazila u okolici rudnika imala su čudesne osobine. Umočite li, naprimjer, komad željeza u plavetne vode sumpornih vrela u današnjoj Slovačkoj, predmet će dobiti bakreni sjaj, kao da su tamne, matirane čestice komada doživjele elementnu renesansu. “Bilo je savršeno jasno da će Isaac Newton vjerovati u alkemiju”, kaže Newman. “Većina empirista 17. stoljeća vjerovalo je u nju.”

Idejna pozadina opčinjenošću alkemijom u to doba bila je u tome da je materija hijerarhijski strukturirana i čestična, to jest, da se sitne, nedjeljive i polutrajne čestice spajaju i tvore složenije i poroznije tvari, a ta ideja nije bitno drukčija od stvarnog stanja koje je u 20. stoljeću otkiveno na području molekularne biologije i kvantne fizike. Istraživači su mislili da je uz pomoć pravih otapala i savršenim reakcijama moguće svesti tvar na temeljne sastavnice te njih dovesti do novih konfiguracija. Newton i njegovi istovremenici vjerovali su da je moguće ostvariti rast, to jest, “vegetaciju” metala u laboratorijskoj tikvici. Kako su rudari pronalazili drvolike i korjenolike žile metala, alkemičari su zaključili da oni rastu i sazrijevaju pod zemljom. Nije li to već prelazak u fazu posrebrenja? Zasigurno mora postojati način da se iskopani komadići metalnih korijena uzgoje u laboratoriju? No, alkemičari su imali uspjeha, naprimjer, izumivši sjajne nove pigmente i usavršivši postojeće. Osim toga, kemičarski je laboratorij zamijenio samostanske vrtove kao izvor novih lijekova. Također su postali stručnjaci u prepoznavanju prevara. Upravo je jedan poznati alkemičar dokazao da “čudotvorna” svojstva sumpornih vrela nemaju veze sa stvarnom transmutacijom. Naime, bakreni sulfati u vodi izazivaju lužnatu reakciju na površini uronjenih željeznih palica, a u pore se uvlače atomi bakra iz vode. “Newton je s gnušanjem gledao na prevare, naročito kad je u poznim godinama postao voditelj kovnice novca. Bio je brutalan”, tvrdi Mark Ratner, kemičar sa Sveučilišta Northwestern u Illinoisu. “Osuđivao je ljude na smrt jer su pokušali sastrugati zlato s novčića.” Newton možda jest bio najveći znanstvenik svih vremena. No, nećemo se zavaravati, kaže dr. Ratner, “nije bio ugodan tip”.

Natalie Angier