EN DE

Španjolski socijalisti i sindikalisti u slijepoj ulici

Autor: The New York Times
17. listopad 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Sa stopom nezaposlenosti od 20 posto i nizom oštrih mjera štednje činilo se da su radnički nemiri u Španjolskoj vrlo izvjesni.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Međutim, opći štrajk održan 29. rujna doimao se više kao iskaz nezadovoljstva nego znak nevolja. Analitičari tvrde da je bilo riječi o vrlo dobro uvježbanom nastojanju sindikata da pokažu koliko su uznemireni zbog mjera štednje, no bez zadavanja veće štete protivniku, premijeru Joséu Luisu Rodríguezu Zapateru, koji prolazi najveću krizu otkako je izabran 2004. godine. Štrajk je pak otkrio čudnu podudardnost: dva glavna sindikata proglasila su pobjedu, no nisu znali razjasniti koje ustupke očekuju od vlade koju predvodi španjolska Socijalistička radnička stranka, a ministar rada pohvalio je pregovaračke vještine sindikata. “Možda je bilo riječi o nužnom ritualu”, kaže Enric Juliana, urednik i kolumnist španjolskog lista La Vanguardia. “Sad su obje strane prisiljene praviti se da mogu postići sporazum koji bi bio slabašan.” Štrajk je samo naglasio izazove koji čekaju Zapatera, a Španjolci ga sve više kritiziraju jer nije dovoljno brzo, odlučno i uvjerljivo reagirao na gospodarsku krizu pa sad s mukom nastoji zadovoljiti radnike koji reforme na području rada smatraju pretjeranima, a ulagači nedovoljnima. Zasad je štrajk pokazao težak položaj sindikata jer se suočavaju s gospodarstvom koje se odmiče od industrije i radne snage koju, prema riječima mnogih, sindikati ne predstavljaju na dobar način. Nakon što je vlada mjesecima tvrdila da će zaštititi prava radnika i povisiti državna davanja kako bi potakla rast, u svibnju je došlo do preokreta. U lipnju je vlada uvela mjere štednje nakon što je Svjetska banka, ali i druge institucije, izrazila zabrinutost zbog postroženog tržišta rada, golemog deficita i stope nezaposlenosti koja je dvostruko veća od prosjeka Europske unije. Reforme su, između ostalog, ukinule isplatu otpremnine otpuštenim radnicima i olakšale tvrtkama proces smanjenja broja radnih sati kao privremenog rješenja za pad potražnje. Također su ograničile pregovaračku moć sindikata vezano uz pojedine poslove.

Sa stopom nezaposlenosti od 20 posto i nizom oštrih mjera štednje činilo se da su radnički nemiri u Španjolskoj vrlo izvjesni.

Međutim, opći štrajk održan 29. rujna doimao se više kao iskaz nezadovoljstva nego znak nevolja. Analitičari tvrde da je bilo riječi o vrlo dobro uvježbanom nastojanju sindikata da pokažu koliko su uznemireni zbog mjera štednje, no bez zadavanja veće štete protivniku, premijeru Joséu Luisu Rodríguezu Zapateru, koji prolazi najveću krizu otkako je izabran 2004. godine. Štrajk je pak otkrio čudnu podudardnost: dva glavna sindikata proglasila su pobjedu, no nisu znali razjasniti koje ustupke očekuju od vlade koju predvodi španjolska Socijalistička radnička stranka, a ministar rada pohvalio je pregovaračke vještine sindikata. “Možda je bilo riječi o nužnom ritualu”, kaže Enric Juliana, urednik i kolumnist španjolskog lista La Vanguardia. “Sad su obje strane prisiljene praviti se da mogu postići sporazum koji bi bio slabašan.” Štrajk je samo naglasio izazove koji čekaju Zapatera, a Španjolci ga sve više kritiziraju jer nije dovoljno brzo, odlučno i uvjerljivo reagirao na gospodarsku krizu pa sad s mukom nastoji zadovoljiti radnike koji reforme na području rada smatraju pretjeranima, a ulagači nedovoljnima. Zasad je štrajk pokazao težak položaj sindikata jer se suočavaju s gospodarstvom koje se odmiče od industrije i radne snage koju, prema riječima mnogih, sindikati ne predstavljaju na dobar način. Nakon što je vlada mjesecima tvrdila da će zaštititi prava radnika i povisiti državna davanja kako bi potakla rast, u svibnju je došlo do preokreta. U lipnju je vlada uvela mjere štednje nakon što je Svjetska banka, ali i druge institucije, izrazila zabrinutost zbog postroženog tržišta rada, golemog deficita i stope nezaposlenosti koja je dvostruko veća od prosjeka Europske unije. Reforme su, između ostalog, ukinule isplatu otpremnine otpuštenim radnicima i olakšale tvrtkama proces smanjenja broja radnih sati kao privremenog rješenja za pad potražnje. Također su ograničile pregovaračku moć sindikata vezano uz pojedine poslove.

“Nikad u povijesti španjolske demokracije nismo svjedočili tako negativnim mjerama”, kaže Cándido Méndez, vođa sindikata Unión General de Trabajadores i organizator štrajka. “Da je španjolsko tržište uistinu strogo, ne bi toliki ljudi ostali bez posla.” Vlada tvrdi da nije bilo druge nego promijeniti smjer. “Kriza nije samo u zagradama, nego i prije i poslije”, kaže Celestino Corbacho, španjolski ministar rada koji se sprema napustiti vladu zbog kandidiranja na regionalnim parlamentarnim izborima u Kataloniji koji će se održati u studenom. “Ni vlada ni sindikati neće moći upravljati istim alatima kojima su se služili prije krize.” Prema predviđanjima Međunarodnoga monetarnog fonda, španjolsko bi gospodarstvo trebalo porasti za 0,7 posto sljedeće godine, a španjolska je vlada proračun za 2011. godinu osmislila prema vlastitim predviđanjima o 1,3 posto. S obzirom na pretpostavke o vrlo niskoj stopi rasta, Zapatero će morati s velikim oprezom uskladiti ideje svoje stranke o društvenom blagostanju i potrebe da se smanji potrošnja. A ne ide na bolje. “Imam osjećaj kao da se socijalistička vlada sprema počiniti samoubojstvo”, kaže Ignacio Fernández Toxo, vođa drugoga najvećeg sindikata u Španjolskoj Comisiones Obreras. “Došla je u sukob sa svojim temeljim socijalnim načelima.” No čini se da su i sindikati svjesni da su se vremena promijenila. Budući da se španjolsko gospodarstvo kreće od industrijskog prema uslužnom sektoru, postavljaju se više kao prosvijećeni kritičari nego militantne snage koje podstiru svoje redove. “Uloga sindikata 21. stoljeća nije braniti plaću pojedinca, nego braniti model socijalne zaštite”, kaže Fernández Toxo. “Možete pregovarati o većoj plaći, ali što vam to vrijedi ako je potrošite na mirovinski fond, obrazovanje i zdravstveno osiguranje?”

Rachel Donadio i Raphael Minder

Autor: The New York Times
17. listopad 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close