Ima nešto istine u tvrdnji da Nobelova nagrada za mir nije trebala otići u ruke vodećem disidentu, spisatelju, zatvoreniku i zagovorniku demokracije Liu Xiaobou, već kineskoj Komunističkoj partiji.

Ta tvrdnja temelji se na ciničnoj realističkoj politici koja nije neosnovana. Komunistička partija je posljednjih tridesetak godina izbavila gotovo 20 posto čovječanstva iz neimaštine, oslobodila progona te dovela u stanje prosperiteta, koje bi, premda je iznimno neravnomjerno, bilo nezamislivo 1978. godine kad je Deng Xiaoping promijenio smjer i odbacio revoluciju proleterijata, čime je mnoštvo ljudi dovedeno do samog ruba gladi. Tijekom tog je razdoblja Kina čuvala svoju i svjetsku stabilnost kao svetinju, kao neotuđivu vrijednost. Nestabilnost (čitaj: rat) jest nekompatibilna s partijskim ciljem, a to je učiniti Kinu razvijenom zemljom do sredine ovog stoljeća. Stoga je Kina suzdržana glede Tajvana i velikih vojnih postrojbi Sjedinjenih Američkih Država diljem Azije. U biti je potiho pozdravila američku prisutnost jer je svjesna da ona osigurava kineske susjede u Aziji te služi kao protuteža burnim učincima kineskoga naglog rasta. Komunistička partija usmjerila je Kinu iz izolacije prema središnjoj ulozi u globalnoj ekonomiji. Njezina neumoljiva fokusiranost na rast potaknula je potražnju iznimno bitnu za razvoj i pokazala se ključnom za izvlačenje svijeta iz financijske krize 2008. godine. Samo zbog kineskih zajmova deficiti Sjedinjenih Američkih Država i dalje su održivi, a samo etiketa “Made in China” opskrbila je potrošače dividendom Wal-Marta. Simbioza između Sjedinjenih Američkih Država i Kine te njihova međuovisnost koja se katkad doima presloženom i gotovo neshvatljivom vjerojatno je glavni čimbenik mira koji danas vlada u svijetu.

Takva međuovisnost nikada nije postojala u bipolarnom svijetu Hladnog rata između Amerike i Sovjetskog Saveza. Nikada se prije dominantna svjetska sila nije u tolikoj mjeri oslanjala na svoga najvjerojatnijeg nasljednika. Ova nit koja veže najvažniji odnos na svijetu daje naslutiti da bi smjena moći u 21. stoljeću mogla biti manje nasilna od one u 20. stoljeću. Već i letimičan pogled na ulogu koju su ratovi odigrali u rapidnom usponu Amerike odaje koliko je neobičan uspon Kine. Odbijanjem intervencionističke politike, sustavnim i intenzivnim ustrajanjem na vlastitim gospodarskim interesima (naročito u opskrbi cijelog svijeta sirovim materijalima) te energičnim (premda zakašnjelim) odgovorom na trenutno popularni bijes zbog okoliša i uvjeta rada kineska je Komunistička partija vjerojatno primijenila autoritativnu vladavinu s više inteligencije i fleksibilnosti od bilo koje diktature u cijeloj povijesti. Tim postupcima je svom narodu osigurala nezamislive prednosti, što je zauzvrat potaknulo mir u svijetu. Stoga tvrdim da uistinu postoji razlog zašto bi se Nobelova nagrada za mir trebala dodijeliti Partiji. To su njezina središnja postignuća. No, naravno, postoji i druga strana medalje, a ona se ne tiče samo brutalnosti koja se veže uz slom prodemokratskih prosvjeda na Trgu Tiananmen 1989. godine. Ništa, čak ni uništavanje okoliša, zanemarivanje prava na osobno vlasništvo ili rastuća nejednakost nije smjelo stati na put galopu gospodarskog napretka. Radnici diljem svijeta skupo plaćaju činjenicu da im Kina otima radna mjesta. Vladavina jedne stranke ovisi o neumoljivom održavanju “crvenih linija”.

Prva od njih sprečava bilo kakvo izravno propitivanje autoriteta Partije. Liuov smioni poziv na političku liberalizaciju u Povelji 08 i njegov zvučni apel (“Moramo stati na kraj praksi koja gleda na riječi kao zločin”) osigurali su mu jedanaestogodišnju zatvorsku kaznu. Vlada ga je optužila za “otvorenu klevetu i poticanje drugih da zbace trenutnu vladu s vlasti”. U biti, Liu je samo javno obznanio univerzalnost određenih vrijednosti, rekavši da “nijedna sila ne može zaustaviti ljudsku želju za slobodom”. Izjavio je da sve bogatije i profinjenije kinesko stanovništvo ne može zauvijek žmiriti na jedno oko u vezi s pitanjima okovanog tiska, cenzuriranog interneta, zastrašenog sudstva, proizvoljnih zatočenja i sveprisutne korupcije. Smatram da je dugoročno u pravu i da je Komunistička partija toga svjesna. Ali ne sviđa joj se ova prepreka na njezinu pametnom, spretnom, okretnom programu kineskog razvoja opsjednutog stabilnošću. S vremnom će Kina iskustiti veće slobode, ali mislim da do toga neće doći u višestranačju. Ova Nobelova nagrada važna je stavka na tom putovanju. Za očuvanje svjetskog mira potrebna je i kineska Komunistička partija i smioni ljudi poput Liua. Trebali bi ga smjesta pustiti iz zatvora jer njegov je jedini “zločin” to što je pogledao onkraj obzorja.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com