Čini se da su diljem Europe stranke nove desnice sa svojim sloganima protiv doseljenika i muslimana postale nezaustavljive, a predvodi ih nova generacija demagoga desničara.

Moderno se odijevaju, spretno koriste internetske društvene mreže i nisu priglupi govornici u zadimljenim pivnicama. Profinjenom političkom mješavinom sposobni su istodobno dirnuti i ljevicu i desnicu te tako postati društevno prihvaćeni u svakodnevnom životu. Spremni su ih poduprijeti stariji, koji strahuju da su im mirovine u opasnosti zbog visokih troškova koje doseljenici stvaraju socijalnim državama. Mlađoj generaciji privlačni su jer govore o rastućoj zabrinutosti da muslimanska manjina dovodi u pitanje zapadnjačke vrijednosti, odnosno ravnopravnost žena i toleranciju prema seksualnoj različitosti.Europljani se već desetljećima boje posljedica globalnog kapitalizma i otvorenih granica. Taj strah prisutan je i danas. Radnici iz inozemstva isprva su bili samo jeftina konkurencija na tržištu rada i u većini zemalja nisu se susretali s većim poteškoćama. No, odnedavna je primjetna ksenofobija. Tijekom gospodarske krize neki imigranti koji su izgubili posao počeli su dobivati naknade za nezaposlene i neizbježno je došlo i do nekoliko slučajeva prevare. Dok se na domaće stanovnike koji varaju državu gleda kao na dio lokalne tradicije, nije bilo ni trunka tolerancije za doseljenike i njihove velike obitelji koji su naizgled radom na crno došli do udobnih i mekanih jastuka socijalne države. Ektremni desničari iz političkog svijeta dodali su još jednu etiketu na popis predrasuda u vezi stranaca: svi loši ljudi su muslimani. Ovakva demagoška strategija ove se godine isplatila na nekoliko parlamentarnih izbora.

U Belgiji, Nizozemskoj i, posljednje te možda i najšokantije, u Švedskoj, nova desnica dobila je dovoljno glasova da onemogući većinu jednoj od tradicionalno dominantnih stranki ili desnog ili lijevog centra. U Nizozemskoj je Geert Wilders, 47godišnji političar platinasto plave kose postao junakom novog pokreta i predvodnik europske verzije američke koalicije pobunjenika protiv vladinih mjera. Njegovom usporedbom Kurana s knjigom Adolfa Hitlera na površinu su isplivale naružnije sklonosti Nizozemaca. Nedavno je Wilders pozvan da održi nekoliko govora u Njemačkoj, koja je zasad jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima nova desnica nije uspjela osvojiti zastupničko mjesto u parlamentu. Najpoznatiji njemački kritičar svega muslimanskog je Thilo Sarrazin, koji je izjavio da će nastavak imigracije imati zatupljujući učinak na cijelo stanovništvo. Nije vrlo vjerojatno da će Sarrazin, tehnokrat i bankar stroga izgleda koji je bio primoran podnijeti ostavku nakon što je iznio tako opake komentare, sam osnovati antiislamističku stranku u Njemačkoj. No, baš kao što su mnogi Šveđani, Danci i Nizozemci potpuno odbacili svoj imidž utjelovljenja demokracije, može se očekivati da će jednoga dana i Nijemci poći njihovim stopama. Barijere stvorene sjećanjem na zločine nacional socijalista neće zauvijek uspjeti zadržati val ksenofobije. Tada, kao i sada, iz politike su izgurani racionalni argumenti, a zamijenila ih je gorljiva emocionalnost. Umjerenim političarima postalo je izuzetno teško boriti se protiv ove strategije. Pokušali su integrirati doseljenike u svakodnevni i dominantni način življenja, ali tek nepotpunim i neizvršenim mjerama. Istodobno uporno obećavaju stanovnicima svoje zemlje da će očuvati ženska prava i privatnost vjeroispovijesti.

Jedino riješenje kojeg su tradicionalni političari pronašli jest pomak udesno i oštro postupanje sa strancima. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najbolji je primjer takve povlađivačke taktike. Ali zasad njegova spremnost da deportira Rome i na taj način pridobije francusku desnicu nije pomogao njegovoj (ne)popularnosti. “Neograničena tolerancija neizbježno dovodi do nestanka tolerancije”, napisao je austrijski filozof Karl Popper u svojoj knjizi “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji” (The Open Society and Its Enemies). “Ako nismo spremni braniti tolerantno društvo protiv navale netolerantnih, tada će oni tolerantni biti uništeni, a s njima i tolerancija.” Ova izjava može se tumačiti na dva načina: kao upozorenje protiv previše tolerancije, kao i testiranja tolerancije drugih odbijanjem da se uklopimo. Političari i zabrinuti građani diljem Europe, uključujući i predstavnike manjina, odgovaraju na izazov. Moraju se uključiti u žustru raspravu koja će postaviti pravila realističnog suživota u multikulturalnoj okolini prije no što ova ili ona strana u potpunosti uništi otvoreno društvo.

Erhard Stackl, autor knjige “1989.: Pad diktatura” (1989: The Fall of the Dictatorships), bivši je urednik bečkog Der Standarda

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com