Desetljećima je Demokratsku stranku razdirao građanski rat. Na jednoj je strani bila liberalna ljevica, populistička u gospodarskim pitanjima i pomalo naivna glede vanjskih poslova, koja se zalagala za povećanje proračuna i javne potrošnje te bila sumnjičava prema velikim bonusima i neprijateljski nastrojena prema bilo kojoj ideji koja je odgovarala konzervativcima.

Na drugoj su bili oni umjereni, pozitivno nastrojeni prema tržištu i Wall Streetu, skloni nagnuti se udesno kod pitanja kao što su kriminal i socijalni zakoni, s jednim okom uvijek na deficitu i diktatorima. Tijekom 1980ih, ove su se dvije frakcije unutar stranke natjecale za priliku koja će izgubiti od Ronalda Reagana. U 1990-ima su se borile oko smjera kojim je išla Clintonova administracija. Tijekom 2000-ih su se prepirale oko toga treba li podržati rat u Iraku.No, za vrijeme drugog mandata Georgea Busha, potpisano je primirje. Dijelom se to dogodilo jer su demokrati razvili mržnju prema Bushu toliko snažnu da su sve njihove međusobne razmirice pale u drugi plan i postale nevažne. Drugim je dijelom za primirje zaslužna činjenica da su se te dvije frakcije složile oko politike: liberalna ljevica prihvatila je da je izgubila rasprave oko nafte i mirovinske reforme iz vremena Clintonove vladavine, a umjerena struja je većinom priznala da je pogriješila u vezi Iraka, pa su te dvije strane našle zajednički jezik i uskladile stav o zdravstvu, globalnom zatopljenju i prihodovnoj nejednakosti.No, mir je postao moguć i zato što je Barack Obama isplivao kao poveznica koja će premostiti jaz među demokratima. Isprva, 2008. godine, ljevica je željela kandidirati Johna Edwardsa, a umjerena struja Hillary Clinton. Ali Obama je ujedinio stranku djelomice i time što je uspio uvjeriti obje frakcije da je na njihovoj strani. Ljevica je na njega gledala kao na prizemnog organizatora i intelektualca koji je bio protiv rata u Iraku i prije nego što je to postalo moderno. Naravno da je jedan od njih!Umjereni članovi stranke pažljivo su ga poslušali i čuli glas iscjelitelja koji obećaje suradnju s republikancima, rezanje troškova i dodatne postrojbe u Afganistanu. Naravno da je u duši umjeren!

Kad se kampanja pretvorila u vlast, bilo je neizbježno da će jedna od te dvije frakcije ostati razočarana. Račun zdravstvene reforme bio je previsok. Deficit je preveliki. Prejako je udario na poslovni svijet i na Izrael. I što se pobogu dogodilo sa suradnjom?Na lijevoj strani su pak Obamu proglasili velikim razočaranjem zbog svega što nije učinio. Poticaji su trebali biti viši. Financijska reforma trebala je biti stroža i opsežnija. Trebao se potpuno povući iz Afganistana. Trebao se do kraja posvađati s republikancima, umjesto što ih je pustio da mu opstruiraju rad. Upravo zbog velikog broja ovakvih kritika, Obama postaje u sve većoj mjeri izoliran. A pokušaji Bijele kuće da očuva njegovu mističnost i nedodirljivost obili su joj se o glavu: predsjednik zbog njih nalikuje na ideološku enigmu i stvorio se dojam da samo iz prikrajka promatra vlastita postignuća.Može li Obama ponovno izgraditi svoju koaliciju? Možda, ali ne onako kako je to učinio prvoga puta. Pobijedio je na izborima jer je demokratima bio sve (pa čak i velikom broju neodlučnih, kao i nekim republikancima) te zato što je u svojoj kandidaturi istaknuo vrijednosti obje stranačke frakcije.No, dani kad se mogao izdignuti iznad političkih prepirki odavno su prošli. Ako Obama želi ostati predsjednik, možda će morati pribjeći staromodnom pristupu: ujediniti one koji ga podržavaju ne time što će nadići stranačke podjele, već time što će ih okupiti oko zajedničkih strahova.

Ross Douthat