Južna granica Europe, zadužena i nekonkurenta, već dugo je slaba karika Euro zone. Osim sunčanog vremena i nestabilnih gospodarskih temelja, ondje je prisutan i duboko ukorijenjeni mačizam koji je skupo košta.

Naravno, seksizam nije uzrok europske dužničke krize.No, dugoročno, ključ za prevladavanje osnovne gospodarske slabosti koja muči ne samo južnu Europu, već i ostatak kontinenta (starenja stanovništva i smanjenja radne snage, što može dovesti do eksplozije mirovinskih i zdravstvenih davanja), možda se nalazi upravo u rukama žena.Udio zaposlenica u radnoj snazi regije zaostaje za muškarcima za gotovo 20 postotnih bodova, dok u ostatku Europske unije ta brojka iznosi 12, u Sjedinjenim Američkim Državama 9, a u Švedskoj samo 4 postotna boda.U Grčkoj je jaz zaposlenosti među spolovima dosegnuo skoro 25 postotnih bodova. U Italiji iznosi 22 boda, a Španjolska je s 14 postotnih bodova puno bliža standardu Europske Unije, ali i dalje je u minusu. Portugal s jazom od 10 bodova bolje stoji, dijelom i zahvaljujući tome što se specijalizirao za tekstilnu i odjevnu industriju.Na ulogu je sposobnost svjetske supersile po pitanju životnog stila da očuva svoje poslijeratne privilegije kao što su preuranjena mirovina, besplatno zdravstvo i velikodušne naknade za nezaposlene.“Ukoliko Europljani žele očuvati svoju socijalnu infrastrukturu, moraju naučiti bolje i lakše integrirati žene u tržište rada”, smatra Stefano Scarpetta, zamjenik direktora za zapošljavanje i socijalna pitanja pri Organizaciji za ekonomsku suradnju i sigurnost (OESS), istraživački odjel vodećih demokracija na slobodnim tržištima. Kevin Daly, ekonomist u londonskom Goldman Sachsu, smatra da bi zatvaranje tog jaza između omjera zaposlenih muškaraca i žena u 16 zemalja u kojima je prisutan euro podiglo bruto domaći proizvod za čak 13 posto, a u južnoj Europi bi taj dobitak iznosio 20 posto. Daly je izračunao i da bi podizanje produktivnosti Euro zone na razinu SAD-a rezultiralo povećanjem BDP-a od sedam posto.Time se ne želi reći da vlade ne bi trebale pokušati podići oboje navedeno. Scarpetta iz OESS-a smatra da su te dvije stvari ponekad istoznačne te kao primjer navodi stroge zakone o zapošljavanju i otpuštanju u Grčkoj i Italiji kojima se štite neproduktivni zaposlenici, a talentirane žene ostaju nezaposlene.Slično tome, premda bi to dovelo u pitanje društvene tradicije, ukidanje poreznih mjera zbog kojih žene ostaju kod kuće ili povisivanja dobne granice umirovljenja za žene ondje gdje je ona još uvijek niža nego za muškarce osiguralo bi brojne prednosti bez gotovo ikakvog fiskalnog troška.

Isplatili bi se čak i poticaji za brigu o djeci: studija njemačke Bundesbanke iz 2002. došla je do zaključka da javna ulaganja u vrtiće u prosjeku povećavaju prihode vlade jer se više majki vraća na posao. Desetljeća sličnih iskustava u nordijskim zemljama dokazuju da kad žene više nisu prisiljene birati između posla i djece, raste i broj zaposlenih žena i broj rođene djece. Švedska se može pohvaliti stopom zaposlenih žena od 70 posto i natalitetom od oko dvoje djece po ženi, što je najviša stopa u Europi (uz bok Norveške i Francuske). U Italiji radi tek jadnih 46 posto žena, a natalitet je zapeo na 1,3 djeteta po ženi. Kao i svugdje u svijetu, i u Europi žene već čine većinu visoko obrazovanih. Kad bi se njih više primamilo u poslovni svijet, poboljšali bi se gospodarski rezultati, posebice u uslužnom sektoru, što bi pridonijelo većoj potrošnji jer bi se povećao broj poreznih obveznika. Južno europske zemlje mogle bi najviše profitirati od ženskog rada jer je broj nezaposlenih žena tako velik. “Jednakost među spolovima više nije samo pitanje ljudskih prava, već ekonomska nužnost”, smatra Maria Stratigaki, članica grčke vlade odgovorna za jednakost među spolovima. Španjolski premijer José Luis Rodríguez Zapatero bio je prvi u regiji koji je ovo pitanje stavio na dnevni red kad je sastavio vladu u kojoj pola članova čine žene, donijeo zakon protiv diskriminacije i počeo zahtijevati od tvrtki da imenuju više žena na najviše pozicije. U Španjolskoj je stopa zaposlenosti žena još uvijek ispod europskog prosjeka i iznosi 53 posto. No, premda ondje žene starije od 45 godina u najmanjem omjeru u cijeloj Europi sudjeluju na tržištu rada, one mlađe od 30 godina nisu daleko od švedskog standarda. Prvi potez Marije Stratigaki nakon što je u studenom imenovana na mjesto članice vlade bio je prijevod Zapaterovih zakona o jednakosti među spolovima na grčki i upoznavanje ostatka vlade s njima. “Možda će biti teško pretvoriti Grčku u Španjolsku, bar isprva”, primijetila je. “Ali, možda se možemo ugledati na Španjolsku i težiti postati poput nje.” Alexandra Pascalidou, švedskogrčka spisateljica i televizijska voditeljica koja se prije četiri godine iz Atene preselila u Stockholm, izjavila je da će se možda trenutno prisutna kriza pamtiti kao prekretnica za zaposlene žene, baš kao što je manjak radne snage u Švedskoj tijekom 1960ih ondje poslužio kao katalizator promjena. “Sada je prilika”, rekla je. “Ništa neće prodati jednakost među spolovima uspješno kao što će to uraditi dobri ekonomski argumenti.”

Katrin Bennhold