Jedna od značajki nesigurnog oporavka svjetskoga gospodarstva jest naglašavanje nejednakosti unutar naroda iako se nejednakost između naroda dokinula.

Wall Street je prošao bolje nego američka srednja klasa, a SAD se u cjelini bori s gospodarskim poteškoćama, dok nove sile jure naprijed. Nijedan od trendova razvoja u SAD-u ne sluti na dobro, no problemi bi se uspješnije rješavali da je promijenjena slika svijeta bolje prihvaćena. Uzmimo, na primjer, Latinsku Ameriku. Gospodarske sile okupljene pod akronimom BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina) iskoristile su krizu kako bi dokazale da su izdržljive i da ne ovise o američkom gospodarstvu. No Brazil je bio daleko najuspješniji. Godišnji rast zabilježen do ožujka ove godine možda nije održiv, no podsjeća nas na fenomen Lule. Možda svaka sila koja je osjetila doticaj hegemonije ili se našla u ratu poput noja odbija prihvatiti dolazak novoga giganta u svojoj hemisferi. Ipak, SAD-u bi koristilo da se ugleda na jug i stekne političku i gospodarsku inspiraciju. Dosad u tome nije uspio. Evo primjera: na nedavno održan sastanak Međuameričke razvojne banke sa središtem u Washingtonu Brazil i druge južnoameričke zemlje poslale su ministre. Kina, koja pomno prati mineralna bogatstva Latinske Amerike, poslala je guvernera Narodne banke Kine. Domet SAD-a bio je zamjenik tajnika. “Iskreno ću vam reći da nismo nezadovoljni što SAD na nas ne obraća pozornost”, rekao mi je viši bankarski dužnosnik iz Južne Amerike. “Radije se okrećemo Kini i Aziji jer imaju velike interese na našem kontinentu. SAD i dalje voli reći da bi se nešto trebalo učiniti. Međutim, danas više nitko ne sluša.” Činjenica da SAD i dalje nije ratificirao sporazum o slobodnoj trgovini s Kolumbijom i Panamom šalje jasnu poruku o američkoj ravnodušnosti. Govoreći o političkom frontu, smatram da je SAD pogriješio kad je s prijezirom odbio brazilskoturski sporazum s Iranom o uklanjanju niskoobogaćenog uranija iz države kako bi se otvorio prostor za politički dijalog.

Sporazum nije bio savršen, ali niti znatno drukčiji od onog koji je SAD prije bio predložio iako su se Amerikanci žalili da je Iran udvostručio zalihe obogaćenog uranija i da je promijenio uvjete prvotnog dogovora. Bila je to povijesna prilika da Amerika prizna da uočava promjene u raspodjeli moći te da cijeni trud i jačajuću odgovornost sila u razvoju. Umjesto toga Veliki je brat kratko izjavio: nemojte ni na trenutak pomisliti da se možete uhvatiti ukoštac s velikim pitanjima. I eto nas sad, prikliještenih u novi sterilni ciklus sankcija Iranu. Spomenuo sam pojam “fenomen Lule”. Predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, koji će krajem prosinca odstupiti s dužnosti nakon osam iznimnih godina na vlasti, pokazao je dobar odnos s narodom što Baracku Obami nije uspjelo. Lula s pravom kaže da “Brazil, Rusija, Indija i Kina imaju temeljnu ulogu u stvaranju novoga međunarodnog poretka”. Amerika i Obama profitirali bi da ulažu u taj proces, a ne da ga ignoriraju i odbijaju. Takav stav zahtijevat će temeljnu preorijentaciju inozemne politike SAD-a. Kontrast Lula-Obama pomalo je i zagonetan. Obojica su autsajderi. Obojica su presedan. Obojicu se smatralo glasnicima promjene. Zašto je onda Lula bio toliko učinkovitiji? Imao je, dakako, i sreće: brazilski je vođa iskoristio izniman rast robnog tržišta u proteklih deset godina. No uspio je ponajviše zato što se odnos s narodom temelji na iskustvu. Lula je rođen kao jedno od osmero djece u svojoj obitelji, odrastao je na siromašnom sjeveru Brazila, napustio je školu rano i zaposlio se u čeličani, a svaki je njegov životni korak bio borba. Obama je bio utjelovljenje nade u podijeljenoj Americi, no ispostavilo se da je zapravo čovjek kojeg su oblikovale elitne škole i institucije te iskustvo Afroamerikanca i čovjeka koji je radio za zajednicu. Nije uspio na pravi način uspostaviti komunikaciju s narodom koji se nastoji izbaviti iz teškoća. Presuda je konačna. Brazil, nekoć jedno od najviše podijeljenih društava, napredovao je prema umanjivanju nejednakosti, a SAD je krenuo u suprotnom smjeru. Također je popravio sliku gospodarstava u razvoju i do 2025. godine mogao bi postati peti najveći gospodarski sustav.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com