Početkom godine napisao sam kolumnu iz Zimbabvea u kojoj sam opisao život pet siročića koji zajedno, napušteni od svih, preživljavaju u maloj kolibi. Najstariji od njih, mršavi i pothranjeni sedamnaestogodišnjak Abel, ustajao se svako jutro u 4 sata i bosonog tri sata pješačio do škole.

Noću bi se vraćao ulozi zamjenskog oca: poticao bi mla˝e da pišu zadaću uz svjetlost svijeća, njegovao ih kad bi bili bolesni i kudio kad bi bili zločesti. Kad sam pitao Abela o čemu sanja, rekao je “o biciklu”, kako bi skratio šestosatno pješačenje do škole i natrag, što bi mu olakšalo brigu o mla˝oj siročadi. Sredinom rujna Abelu se ispunila želja. Organizacija za humanitarnu pomoć World Bicycle Relief, sa sjedištem u Chicagu, podijelila je 200 bicikala učenicima iz Abelova kraja, a jedan je bicikl pripao Abelu. Ova je inicijativa pilot projekt. Ako uspije i ako se skupi dovoljno novca, deseci tisuća djece u Zimbabveu mogli bi dobiti bicikle kako bi lakše poha˝ali školu. “Sretan sam”, sramežljivo mi je rekao Abel glasom koji je odisao srećom kad smo telefonski razgovarali nakon što je dobio bicikl.Projekt s biciklima ideja je Fredericka Daya, poslovnog čovjeka iz Chicaga, koji je pročitao članak o Abelu te odlučio njega i kolege iz razreda uključiti u opsežni program podjele bicikala koji će olakšati obrazovanje u Zimbabveu. Day je viši izvršni direktor korporacije SRAM, najvećeg proizvođača dijelova za bicikle u Sjedinjenim Američkim Državama. Organizaciju World Bicycle Relief pokrenuo je 2005. godine u nadi da će bicikli poslužiti kao jeftino prijevozno sredstvo za učenike i zdravstvene djelatnike u siromašnim zemljama.Najprije je bilo planirano da se bicikli dopreme iz SAD-a, no nakon posjeta Zimbabveu postalo je jasno da će se raspasti. “Kad smo stigli onamo, bilo je očito da niti jedan bicikl proizveden u SAD-u ne bi preživio u toj okolini”, rekao je Day. Nakon savjetovanja s lokalnim stanovništvom i potrage za rezervnim dijelovima u okolnim područjima, Dayev inženjerski tim dizajnirao je bicikl od 25 kilograma i s jednom brzinom koji gotovo ne treba održavati. Poznat je problem humanitarnih grupa da uvode novu tehnologiju koja često nije održiva ? zemlje u razvoju pune su skupih bunara koji ne rade zato što su se crpke pokvarile, a nitko ih ne zna popraviti.

Stoga je World Bicycle Relief odlučio obučiti mehaničare i opremiti ih osnovnim rezervnim dijelovima i alatom, a svaki će mehaničar brinuti o 50 bicikala, čime se također razvija i malo poslovanje. Abel je jedan od mehaničara koji su prošli obuku.U svijetu humanitarne pomoći gotovo ništa ne ide prema planu, zato je još prerano reći hoće li ovaj program uspjeti. Organizacija World Bicycle Relief nastojala je izbjeći moguće probleme tako što je angažirala seoske starješine da mjesecima nadgledaju izvršenje programa. Starješine će se pobrinuti da očevi i starija braća ne uzmu djevojčicama bicikle jer smatraju da su previše beznačajne da bi cijenile nešto tako vrijedno. Roditelji ponekad žele poštedjeti kćeri svakodnevnog višesatnog pješačenja pa ih pošalju u grad, no to ponekad završi seksualnim iskorištavanjem. Odsad će imati bicikle i moći će ostati kod kuće. World Bicycle Relief dosad je podijelio preko 70.000 bicikala, a gotovo 70 posto njih dano je ženama i djevojčicama. Ove godine organizacija planira podijeliti 20.000 bicikala. Ako sve prođe kao što je planirano, Abel će postati prvi od desetaka tisuća učenika u Zimbabveu koji će dobiti bicikl. To će za Abela biti kao završetak iz bajke. No, često se kao novinar suočavam s ljudima koji žele pomoći pojedincu o kojem pišem, a malo ih je koji žele pomoći nebrojenom mnoštvu onih koji se nalaze u istoj situaciji. Jedna od prepreka jest zamor donatora korupcijom u Africi i brojnim propalim akcijama pomoći. To su opravdani argumenti. Međutim, ova kolumna nije samo priča o dječaku i biciklu. Ona je primjer kako humanitarna intervencija može sustav dovesti u red, biti održiva i dobiti potporu lokalnih snaga, promicati obrazovanje, radna mjesta i put izlaska iz začaranog kruga siromaštva. Ona je podsjetnik da uvijek možemo pomoći ljudima da sami sebi pomognu i da problemi imaju rješenja ? no moramo povećati broj rješenja. Pitajte Abela.

Nicholas D. Kristof