Najnoviji kubanski plan o smanjenju broja zaposlenih u državnim službama za 10 posto i očekivanje da će te stotine tisuća otpuštenih naći svoje mjesto u novom sustavu koji nalikuje slobodnom poslovanju donijet će obuhvatne promjene ovoj komunističkoj zemlji.

U razmjerima neviđenima već pedesetak godina, Kubanci će zapošljavati svoje sunarodnjake u malenim poduzećima bez izravnog uplitanja Komunističke partije. Pod upitnik dolazi ideja o dobivanju plaće bez obzira na to besposličarite li, spavate ili se svakodnevno pojavljujete na poslu. A moguće je i da će ovo stvaranje kvazi?kapitalističkog kadra osloboditi sile koje obitelj Castro i njezini nasljednici neće moći kontrolirati.No, je li pred Kubom doista transformacija kakva je poharala Rusiju i Kinu? U iskušenju smo da se tome nadamo. Međutim, kubanski stručnjaci savjetuju protiv učitavanja takvih nerealnih očekivanja u najavljene poteze vlade. Yoani Sánchez, kubanska blogerica i disidentica, nedavno je napisala: “Pod strogim kanonima socijalističkog gospodarstva koje se temelji na planiranju, centralizaciji i poticajima, na samozapošljavanje se oduvijek gledalo kao na nepoželjnog napasnika kojega periodično treba kontrolirati, a s vremena na vrijeme čak i u potpunosti istrijebiti.”Da, Castrova vlada priznaje da ima veliki problem. Ali isto tako oduvijek veže svoju suštinsku ideologiju uz strah i prezir prema Sjedinjenim Američkim Državama i njihovom gospodarskom sustavu. Upravo zbog tog snažnog kubanskog inzistiranja na neovisnosti od američkog gospodarskog utjecaja (čak i javne optužbe američkog trgovinskog embarga), naročito je teško objasniti ovakvu radikalnu promjenu smjera prema pridruživanju globalnom sustavu slobodne trgovine kojim dominiraju Sjedinjene Američke Države. Kubanski sociolog Haroldo Dilla predviđa da u konačnici novi sustav neće omogućiti Kubancima izlazak iz siromaštva te da će se vlada usprotiviti istinskom ekonomskom otvaranju prema svijetu. To ne znači da vladajući nisu spremni ni na kakve promjene. Predsjednik Raúl Castro uči iz povijesti i iskustva Mihaila Gorbačova te njegovih napora da oživi sovjetski politički sustav, koji su na kraju doveli do kraha komunizma. Mješavina konzumerizma i autoritativne vladavine kakva se može naći u Vijetnamu i Kini možda je prihvatljiviji model privatizacija, no uz strogu kontrolu države.

Ipak, dosad najavljene mjere mnogo su skromnije od onih koje su provele navedene azijske države. Umjesto toga, čini se da su izrađene jednostavno radi poticaja gospodarske produktivnosti kubanskih malih poduzeća, a time i opuštanja državnog gospodarstva koje već godinama besmjerno luta. Najava otpuštanja nije ni prvi kubanski eksperiment s privatizacijom. Mnoga mala poduzeća i zanimanja već su dopuštena. No, Kuba ovisi o jednom izvoznom proizvodu, šećeru, kojega je Sovjetski Savez kupovao po povlaštenoj cijeni. Tek odnedavna je pozvala neke europske partnere na zajedničke projekte, primjerice u turizmu. Značajno otvaranje novih proizvodnih grana industrije vjerojatno bi podrazumijevalo i prihvaćanje privatnog stranog kapitala uloženog u proizvodnju izvoznih dobara na kubanskom tlu. To bi također zahtijevalo i normalizaciju trgovinskih i diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. A kubanski izgnanici koji još uvijek posjeduju industrijska poduzeća koja su kao neprijatelji revolucije bili primorani ostaviti za sobom, mogli bi se početi vraćati. Naravno, vladini dužnosnici Kube i SAD-a povezaniji su u puno većoj mjeri negoli to vole priznati ? na primjer, obiteljskim vezama. “Ukoliko se u potpunosti provede, od značajne ekspanzije kubanskog privatnog sektora koristi će imati na tisuće kubanskih obitelji, a Amerikancima kubanskog porijekla omogućit će se da novčano potpomognu rođake na Kubi koji pokreću vlastiti posao”, napisao je na svom blogu “Kubanski trokut” Philip Peters s Instituta Lexington za sigurno i slobodno tržište u Arlingtonu u Virginiji.

Ted Henken, profesor na koledžu Baruch koji proučava privatna poduzeća na Kubi utjelovljuje dvojakost glede najnovijih vijesti, a koja je prisutna kod svih poznavatelja situacije na Kubi. “Ovo je početak onoga na što svi mi već dugo čekamo”, izjavio je. “To je ogromna promjena u načinu rada kubanskog gospodarskog sustava i osjetit će ju svaki Kubanac.” Ali, dodaje da “oni još uvijek žele zadržati kontrolu države. Vidjet ćemo kako će se to odigrati”. Pravi test za ovaj najnoviji kubanski eksperiment bit će njegova primjena, odnosno hoće li se naporan rad povezivati sa stjecanjem bogatstva, slaže se profesor Henken s ostalim stručnjacima. Kaže da su tijekom prethodnih privatizacijskih mjera “ljudi bili toliko ograničeni zakonskim odredbama da je samozapošljavanje postalo jednoznačnica za ileglane radnje i korupciju”. A gore spomenuta blogerica Yoani Sánchez prisjeća se da su se poduzetnici morali malo više čuvati (kao uostalom i svi Kubanci) tajne policije, kad se u obzir uzme stav tog režima prema privatnom vlasništvu i poduzetništvu općenito. Kakve god promjene predstoje, niti jedan kubanski moćnik ne naziva novi sustav kapitalizmom. Kako se izrazila Julia Sweig, stručnjakinja za Kubu pri Vijeću za vanjske odnose: “Restrukturiranje njihovog modela ne znači nužno da uvoze naš.”

Marc Lacey