Kriza je. Konvencionalna mudrost kaže: kako došla tako će i proći. Nestrpljivo očekujemo ponovni rast jer to je izlaz iz krize, zar ne?! Sličnih je pojava bio priličan broj i u prošlom stoljeću, pa to nije smetalo da stoljetni razvojni saldo bude na kraju stoljeća 50 puta veći nego na njegovu početku. Ipak, sjetimo se da svaki rast traži više energije, više resursa, veću potrošnju, treba još više netaknute prirode da pridonosi ljudskoj svrsi i stvara sve više onečišćenja.

Promjena klime
Rijetko o tome mislimo i razgovaramo, ali posljedice takva rasta u 20. stoljeću dovele su nas u situaciju da sada živimo u vremenu najvećeg pomora biljnih i životinjskih vrsta u posljednjih 60 milijuna godina, da je riblji fond svjetskih mora pred kolapsom, da je tlo degradirano, da je polovica svjetskih šuma uništena, da su zalihe mnogih neobnovljivih resursa pri kraju, a klima se tako brzo mijenja da sve prognoze stare samo nekoliko godina stvarnost dnevno demantira ekstremnim događanjima kakva su primjerice bila ona u Pakistanu i Rusiji ove godine. Što ako je baš rast uzrok sadašnje krize, pa kriza nije samo financijska, već najavljuje kraj jedne razvojne epohe čovječanstva? Onda se ona s više rasta ne može riješiti! Mi ulazimo u razdoblje kakvo čovječanstvo još nije iskusilo. Suočavamo se s ograničenjima planeta fizičke prirode. Možemo li onda nastaviti prema modelu “posao kao i obično”?! S fizičkim zakonima nema pregovora. Naši planovi, naše želje, naše navike irelevantni su ako nema resursa koji bi dopustili njihovo oživotvorenje i ako prirodni sustavi to ne mogu podnijeti. Očigledno, krajnje je vrijeme da razmislimo o novome modelu – o “poslu kao neobično” – o čemu će se razgovarati u Zadru na konferenciji “Business as unusual – Putokaz prema zelenoj ekonomiji” od 24. do 26. rujna. Sjećate li se nedavne zime kada je na nekoliko dana zatajila opskrba plinom iz uvoza? Svi mediji su non-stop brujali o tome. A za nekoliko desetljeća svijet će neosporno ostati bez nafte i plina, i to zauvijek! Pokušajte zamisliti svoj privatni i poslovni život bez nafte i plina. Sve bi stalo! Postali smo teški ovisnici o gorivima koja nestaju, a još ne osmišljavamo načine kako ćemo živjeti bez njih. Naše najnovije strategije, koje su nastajale već u ozračju krize, nadaju se rastu i planiraju silno investiranje u infrastrukturu koja će to omogućiti (gradnja termoelektrana na ugljen, plin, nuklearno gorivo; cestovna mreža, aerodromi, tereni za golf…). A fizička ograničenja nijemo upozoravaju – to nećete moći koristiti jer potrebnu energiju nećete moći dobiti ili je nećete moći platiti! Za društvo koje postaje sve siromašnije u vremenu epohalne krize iznimno je važno da društvenu energiju i sredstva usmjeri u ono što će osigurati osnovne egzistencijalne potrebe stanovništvu. Hrvatska uvozi polovicu svoje energije i dvije trećine hrane. Hrana koju jedemo najvećim dijelom je produkt industrijske poljoprivrede. A industrijska poljoprivreda je potpuno ovisna o fosilnim gorivima.

Opstanak planeta
S nestajanjem fosilnih goriva naša mogućnost dobave hrane i energije iz vanjskih izvora stalno će se smanjivati, a cijena će im stalno rasti. Fokusiranje društvene energije i raspoloživih sredstava na smanjivanju uvozne ovisnosti u te dvije domene stoga nije samo razumno opredjeljenje, već je i pitanje nacionalne sigurnosti. Jednostavno rečeno, naši obnovljivi izvori energije i naša, i to organska poljoprivreda, nacionalni, regionalni i lokalni su prioriteti od kojih ne vidim važnijih! Pa ipak, na tim stvarima u Hrvatskoj radi tek šačica entuzijasta. Kako promijeniti djelovanje čovjeka u korist vlastitog opstanka i obnove planeta, državnici se nikako ne mogu dogovoriti. Stalno se štite nekakvi “strateški” interesi. Kao da će interesi moćnih korporacija i pojedinaca biti zaštićeni ako nacionalni i globalni društveni sustavi naglo kolabiraju nepripremljeni za život bez nafte. Uviđajući da nema vremena za čekanje globalnih političkih dogovora, diljem svijeta obični ljudi, bez mnogo pompe, stvaraju mreže suradnje na lokalnim razinama kojima jačaju svoju otpornost na nadolazeće prijetnje.

Zoran Skala, autor je viši savjetnik, Zavod za održivi razvoj i prostorno planiranje, Primorsko-goranske županije

Zajednice

Pioniri novog smjera
Ljudi grade jednostavnije zajednice koje ne funkcioniraju prema pravilima slobodnog tržišta. Takvih mreža suradnje ima više. Za nas je zanimljiva mreža “Tranzicijski gradovi” jer se pojavila i u Hrvatskoj. I u Zadru, gradu domaćinu ove konferencije, udruge “Terra” i “Eko-Zadar” pokreću inicijativu “Tranzicijski Zadar”. Oni su zapravo pioniri smjera – “Posao kao neobično”.