Ovog će mjeseca Čile obilježiti dvjestotu obljetnicu svoje neovisnosti, i to ponosan na svoj napredak u posljednjih 200 godina, no nad slavlje će se ipak nadviti sjena.

Nitko ne može zaboraviti na 33 rudara zatočena 700 metara pod zemljom. Rudnici bakra oduvijek su definirali Čile kao državu, pa je cijela zemlja ujedinjena u predanosti da spasi te ljude. Međutim, oni najvjerojatnije mjesecima neće vidjeti svjetlost dana, sve dok do njih ne stignu spasioci, pa tako služe kao stalni podsjetnik na to koliko je Čile i dalje ovisan o izvozu svojih prirodnih resursa kao glavnom zamašnjaku gospodarstva. To je suštinski problem u sadašnjosti, a bit će i u budućnosti, koji Čile dijeli sa svojim južno američkim susjedima ta nemogućnost da se oslobode okova iskorištavanja sirovina koje im omogućuju bolji život, ali ih čini i trajnim metama ciklusa procvata i pada te divljih fluktuacija valute. Također se na to troši kapital koji bi se u drugačijoj situaciji mogao iskoristiti za razvoj poslova s višim prihodima i stabilnijih izvora bogatstva kao što je proizvodnja. Zbog naglog razvoja drugih zemalja, naročito Kine, toj će zamci biti samo još teže pobjeći. Ubrzanom industrijalizacijom Kina postaje sofisticirani izvoznik proizvedenih dobara te je time razvila i naizgled nezasitni apetit za onu vrstu sirovine koju proizvodi Južna Amerika – soju iz Brazila i Argentine, željeznu rudu iz Brazila, bakar iz Čilea, naftu iz Brazila i Venezuele i tako dalje. Zbog te potražnje gospodarstva cijele regije našla su se u teškom položaju balansiranja između dvaju ekstrema tijekom posljednje dvije godine obilježene gospodarskom krizom. Prema podacima Gospodarskog vijeća za Latinsku Ameriku i Karibe, u prvoj polovici 2009. godine izvoz iz Latinske Amerike u Kinu je opao, a zatim naglo porastao za čak 45 posto u prvih šest mjeseci ove godine. Još zlokobniji znak je to što zadovoljavanjem ove potražnje regija ograničava vlastite napore usmjerene prema proširenju opsega poslovanja. Tijekom 1980-ih, sirovine su činile polovicu vrijednosti svih dobara izvezenih s područja Latinske Amerike i Kariba, a onda su 1999. godine pale na svega 27 posto.

No, ta brojka se u prošlom desetljeću počela polako penjati, pa je prošle godine dosegnula gotovo 39 posto, objavilo je gore spomenuto gospodarsko vijeće. Najviše je porastao izvoz prirodnih resursa iz Južne Amerike, a njihova proizvodnja odvijala se po cijenu industrijskih proizvoda i usluga raznolikih tehnoloških stupnjeva, saznalo je vijeće zahvaljujući istraživanju objavljenom početkom ovog mjeseca. Taj izvještaj pokazuje da južnoamerički izvoz izgleda jednako kao i prije 20 godina, posebice po pitanju ravnoteže između sirovina i proizvedenih dobara. “Naravno da je to uzrok za zabrinutost”, rekao je čileanski predsjednik Sebastián Pinera. Primijetio je da je u posljednje dvije godine Čile postigao znatan napredak glede diversifikacije svog gospodarstva ulaganjem u izvoz vina, lososa i voća. Međutim, najnovije utrostručenje cijene bakra bacilo je sjenu na taj napredak. Pinera je kao cilj postavio udvostručenje čileanskih javnih ulaganja od 0,5 do jedan posto bruto domaćeg proizvoda najkasnije do 2014. godine, kad ističe i njegov četverogodišnji mandat.Latinska Amerika morat će se suočiti s trgovinskim preprekama za proizvode s dodanom vrijednošću, kao što su etanol i čokolada, a privlačna snaga tržišta sirovinama s kojeg dolaze – šećer i kakao – bila je snažna. “Sve dok cijene roba ostanu na razumno visokoj razini, a trebale bi ako se u Aziji ništa ne strmoglavi, čini se da će ovisnost o izvozu primarnih dobara ostati budućnost ove regije, bila ona dobra ili loša”, smatra Riordan Roett, voditelj studijskog programa za Latinsku Ameriku na sveučilištu Johns Hopkins. Roett smatra da će ključno biti korištenje zarade od izvoza “za ulaganje u društvo znanja”.Pod bivšom vladom Čile je uspješno štedio. Sada je na Sebastiánu Pineri, koji je postao milijarder pametnim ulaganjem, da iskoristi dio ušteđenog novca za daljnju modernizaciju zemlje. Pinera je već demonstrirao svoje poduzetničke sposobnosti u načinu na koji riješava problem zatočenih rudara.Kad se 5. kolovoza rudnik San José urušio, brzo je mobilizirao cijelu vladu u potrazi za ljudima. “Svake noći sam mislio, što još možemo učiniti, a da već nije poduzeto?”, izjavio je. To pitanje dobro opisuje i gospodarske izazove koji očekuju Čile u sljedećih sto godina.

Alexei Barrionuevo; Pascale Bonnefoy pridonio izvještaju iz Santiaga u Čileu