Od 1. listopada 2010. godine stupa na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji kao jednu od mjera iz Programa gospodarskog oporavka Vlade RH, jedinicama lokalne samouprave pruža pravni temelj da smanje visinu spomeničke rente.

Hrvatska udruga poslodavaca – Udruga ugostiteljstva i turizma u čijem se članstvu nalaze glavni nosioci turističkog sektora u Republici Hrvatskoj podržava zaštitu spomeničke baštine koja je osim u širem društvenom smislu značajna i kao turistička atrakcija koja privlači turističke dolaske. Kvalitetna valorizacija kulturnih dobara postaje komparativna prednost kako turističke destinacije, tako i cijele Republike Hrvatske. Stoga sama obveza plaćanja predmetne rente nije sporna, no u uvjetima smanjenih gospodarskih aktivnosti, a s druge strane mnogobrojnosti raznih davanja, reguliranje visine pojednih naknada na specifičnostima pojedinih djelatnosti primjereniju i dugoročno održivu razinu – sada više nego ikada postaje pitanje od izuzetne važnosti za daljnji rast i razvoj i jačanje konkurentnosti hrvatskog turizma. Temeljno usmjerenja rada Udruge ugostiteljstva i turizma HUP-a je zastupanje interesa poslodavaca djelatnosti turizma i ugostiteljstva i pozicioniranje turizma i ugostiteljstva jednom od strateških djelatnosti Republike Hrvatske, upravo jačanjem njezine konkurentnosti i stvaranjem poticajnih uvjeta poslovanja. Na tom tragu mnogobrojne su aktivnosti Udruge usmjerene na smanjenje za ovaj sektor “prioritetnih” neporeznih davanja: vodnih naknada, spomeničke rente, ZAMP-a, RTV-pretplate, članarine HTZ-u… Navedene naknade zbog velikih kvadratura izrazito opterećuju poslovanje ovog sektora i nameću potrebu ispitivanja opravdanosti visine istih i u odnosu na učinke i efikasnost pružanja usluga institucija koje ih ubiru. Brojna fiskalna i parafiskalna davanja direktno ugrožavaju kapacitet turističkih poduzeća za prijeko potrebna nova ulaganja. Računajuci sva ta davanja, doprinose i poreze na plaće i eventualnu dobit, turistička poduzeća uplaćuju gotovo 30% svih svojih prihoda u državni, županijski, gradski i TZ proračun. ?Ukoliko bi se samo jedan dio tih obaveza preusmjerio na ulaganja u nove proizvode i usluge sigurno bi dugoročno profitirale i javne blagajne (iz novih davanja i novog zaposlenja), industrija turizma i druge industrije u Hrvatskoj koje se oslanjaju na rast i razvoj turizma.

Vlada Republike Hrvatske je među temeljnim ciljevima Programa gospodarskog oporavka usmjerenog na stvaranje povoljnijih uvjeta za poslovanje gospodarskih subjekata na tržištu, kao prioritet definirala mjeru smanjenja neporeznih davanja. Naime, u okviru navedenog Programa, a vezano uz razradu mjere I. Fiskalne politike koja se odnosi na “smanjenje odnosno uklanjanje neporeznih davanja”, među istima je navedena i obveza smanjenja spomeničke rente. Sukladno istoj Ministarstvo kulture je predložilo, a Sabor Republike Hrvatske izglasao 2. srpnja 2010. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji stupa na snagu 1. listopada 2010. godine, jedinicama lokalne samouprave, odnosno gradovima i općinama, pruža se pravni temelj da:
1) svojom odlukom izuzmu od plaćanja spomeničke rente po četvornom metru korisne površine poslovnog prostora fizičke i pravne osobe koje spomeničku rentu već plaćaju po osnovu obavljanja gospodarskih ili drugih djelatnosti prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, 2) smanje visinu spomeničke rente, budući je smanjen dosadašnji raspon visine spomeničke rente sa dosadašnjih 3 do 10 kuna na 1 do 7 kuna.

Brojni su primjeri pozitivne prakse i nastojanja upravo izrazito turističkih jedinica lokalne samouprave da rasterete poslovanje poduzetnika upravo smanjenjem spomeničke rente i još je analiza koju je HUP proveo o plaćanju spomeniče rente prilikom uvođenja ovog davanja pokazala je da je većina gradova i općina donijela odluku o naplati spomeničke rente u vrijednosti tadašnjeg zakonskog minimuma. Stoga treba vjerovati da će i sada većina gradova i općina propisati zakonski minimum od 1 kn i/ili osloboditi obveznike indirektne spomeničke rente od plaćanja direktne spomeničke rente, te smanjiti visinu spomeničke rente i temeljem novodanih mogućnosti svojim odlukama direkno utjecati na stvaranje povoljnijih i konkurentnijih uvjeta poslovanja u svojoj zajednici. Spomenička renta treba predstavljati razumnu cijenu za gospodarsku uporabu kulturne baštine od strane poslovnih subjekata i njezinu visinu treba urediti na način da se osigura zaštita i valoriziranje kulturne baštine, a da ista ne postane preveliki financijski teret koji ugrožava poslovanje poduzetnika i prisiljava ga na promjenu lokacije djelovanja. Samo tako iskoristit će se objektivni potencijali gospodarstva za zaštitu kulturne baštine bez da se destimulira poslovanje poduzetnika.