Galina Litvjak zastala je i pokraj kioska uz cestu, pročešljala je sve obližnje trgovine i gnjavila prijatelje da joj prenesu najnovije glasine. Ali nitko joj nije znao reći gdje bi je mogla pronaći.

Diljem njezine četvrti trgovine su bile pune robe bogate ponude, što odražava koliko se Moskva promijenila u posljednja dva desetljeća. Uz jednu iznimku. Velika nestašica heljde iz 2010. godine ne popušta. Kao da brutalne ljetne vrućine, šumski požari i suše nisu bili dovoljni, ova zemlja sada prolazi kroz konačnu nevolju izazvanu vremenom, odnosno nestašicu omiljene biljke koja kao da vraća cijelu naciju u prošlost. Galina Litvjak (72), umirovljena knjižarka, vraća se nabavnim navikama izbrušenim za vrijeme komunističke vladavine. I to joj se ne sviđa. “Nigdje ne mogu naći heljdu, a i da je uspijem pronaći, bila bi mi preskupa”, izjavila je na ulasku u veliki supermarket imena Perekrestok (Raskrižje), u kojem ju je čekalo još jedno razočaranje. “Išla sam od trgovine do trgovine. Pitala sam ih kad dolazi heljda, a oni bi mi svejednako odgovarali da ne znaju, da je nema zbog vrućine ili suše ili tako nečega. Nigdje nema heljde.” Ovakve pritužbe možda se čine trivijalnima, ali vlasti ih uzimaju prilično ozbiljno. Još od vremena ruskih careva javno nezadovoljstvo glede nestašica (brašna ili kobasica, kuhinjske soli ili votke) u Rusiji je često znalo potaknuti političku nestabilnost. Rusi cijelog dana jedu heljdu u obliku žitarica za doručak, priloga uz meso, nadjeva, palačinki i na stotinu drugih načina. Uskratite im heljdu na neko dulje vrijeme, i reakcija će biti žestoka. Predsjednik Dmitrij Medvjedev spomenuo je nestašicu heljde tijekom posjeta manjim provincijskim središtima i pokušao uvjeriti zemlju kako vlada radi sve što može da riješi taj problem. Također je upozorio da će se policija obrušiti na one koji pokušaju manipulirati tržištem heljde. Suša je nesumnjivo utjecala na urod heljde, a vjerojatno će se zbog nje ukupna proizvodnja žitarica smanjiti za jednu trećinu. No svi dužnosnici od Kremlja do najmanjeg seoceta u zemlji inzistiraju da za Ruse ima dovoljno heljde, naročito sada kad je vlada zabranila izvoz žitarica najmanje do 2011. godine s namjerom da stabilizira domaće tržište. Dakle, sumnja se na panično kupovanje, gomilanje zaliha i tržišne špekulacije – navike koje se vuku još iz sovjetskih vremena.

“Moramo reducirati to panično kupovanje, a tome ćemo pripomoći ako ljudima objasnimo što se zbiva”, rekao je Medvjedev. “Mnogi, posebice stariji, sjećaju se da ako nečega pomalo nestaje, onda to smjesta morate kupiti jer ga poslije više uopće neće biti.” Prije ljeta heljda se u Moskvi obično prodavala po cijeni od oko 50 centa po kilogramu. Sada, ako je uspijete pronaći, stoji oko jednog dolara ili više, i to za pola kilograma. Heljda nije toliko važna za rusku prehranu kao žitarica, već je se smatra karakteristično ruskom hranom, krepkom biljkom koja uspijeva u sibirskoj stepi. Generacije djece odgajane su na heljdi koju cijene zbog njezine hranjive vrijednosti, a u školskim blagovaonicama kao da je troše na tone. U istočnoj Europi ta je hrana znana kao kaša. “Za mnoge Ruse trenutni problem broj jedan je gdje nabaviti heljdu”, tvrdi Oksana Sidneva (32), koja ju je također tražila u supermarketu Perekrestok. Njezin 13godišnji sin Dima uključio se u razgovor: “To je jedina žitarica koju jedem.” Nestašica je osobito potresna jer velike trgovine u Moskvi i drugim gradskim područjima imaju gotovo sve ostalo. Ekonomistica Irina Jasina smatra da nestašica heljde odražava koliko su u Rusa duboki ožiljci nastali tijekom vladavine Sovjeta. “Reakcija na ovo je potpuno sovjetska – to je klasična sovjetska panika”, tvrdi ona. “Morate imati na umu da je prošlo samo dvadeset godina od pada Sovjetskog Saveza. Ja imam 46 godina. Dvadeset godina živim u normalnim uvjetima. Ali ostatak svog života živjela sam u uvjetima opće oskudice. A navike koje steknemo tijekom djetinjstva snažnije su od ostalih. To vam postane gotovo refleksno ponašanje.” Ipak, nisu se baš svi usplahirili. Neki malo stariji Rusi naglašavaju da im je sovjetsko iskustvo podarilo još jednu osobinu: stoicizam. “Proživjela sam Drugi svjetski rat, kad smo dnevno imali samo dva krumpira”, sjeća se umirovljena učiteljica Valentina Novikova (74). “Nestašice i redovi osamdesetih bili su gotovo nepodnošljivi. Pa što ako je sada nestašica heljde? Glupost. Već smo jedanput to preživjeli i preživjet ćemo opet.”

Clifford J. Levy