Konzervativno odjevene bivše zaposlenike banaka teško bi se moglo nazvati agitatorima. No pokazali su žustru odlučnost te u posljednje dvije godine organiziraju prosvjede u Pekingu i provincijskim gradovima.

Obilaze pojedine poslovnice i provode prosvjede sjedenjem. Nekolicina hrabrijih ili ludo odvažnih okuplja se na Trgu Tiananmenu i dijeli letke. Poput drugih kineskih tvrtki u državnom vlasništvu, banke su smanjile plaće i restrukturirale poslovanje kako bi povećale profitabilnost i privukle ulagače. Prema riječima jedne od organizatorica prosvjeda, bivše bankarske službenice Lijuan Wu, najmanje 70.000 ljudi želi se vratiti na svoje prijašnje radno mjesto ili primiti novčanu naknadu. “Izbacili su nas poput smeća”, izjavila je četrdesetčetvorogodišnja Lijuan Wu prije nedavno održanog prosvjeda. Bankarski djelatnici, koji su obrazovani, organizirani i upućeni u mogućnosti interneta, uspijevaju nadmudriti agente javnih službi koji ih prate tako što izmjenjuju informacije preko foruma i SMS-a, govore u šiframa i često mijenjaju brojeve mobilnih telefona. “Ono čega se vlada najviše boji jesu ljudi koji se znaju organizirati, a bankarski radnici otkrili su u čemu je njihova moć”, kaže Renee Xia, voditeljica međunarodne inicijative Boraca za ljudska prava Kine. “No, nažalost, neće uspjeti u svojoj namjeri ? što je skupina bolje organizirana, to je vladina reakcija oštrija.” Organizatore prosvjeda često zadržavaju u nezakonitim pritvorima zvanima “crni zatvor”, u kojima ih katkad i tuku. Nepokorni i nepokajani mogu završiti u radnim logorima u kojima mogu provesti i po tri godine bez službenoga sudskog procesa. Godine uzaludnih prosvjeda i gospodarskih nevolja imale su teške posljedice. Vođe prosvjeda tvrde da su deseci bivših zaposlenika banaka počinili samoubojstvo. “Osoba srednje dobi koju uzdržavaju stari roditelji osjeća se poniženo, a to katkad postane nepodnošljivo”, kaže Gaoying Huang (49), službenik kojeg je Industrial and Commercial Bank (ICBC) otpustio 2002. godine.

Xianrong Yi, stručnjak Centra za financijska istraživanja, koji djeluje u sklopu državne Akademije društvenih znanosti, tvrdi da su bankarski djelatnici bili nesretne žrtve u nužnom procesu reorganizacije prenapuhanog sektora. “U centralnoplanskom gospodarstvu ljude su smještali u određene radne jedinice, a nije uzeta u obzir potreba za tim radnim mjestom”, kaže. “Nije bilo važno radite li uopće ili ne.” Yi ne suosjeća s pritužbama bivših zaposlenika te dodaje da su potpisali i prihvatili iznos koji su im isplatili nakon prekida radnog odnosa. Mnogi se radnici ne bi složili jer tvrde da su ih u većini slučajeva prisilili da prihvate jadnu kompenzaciju. Najprije su izdvojili radnike starije od 40 godina te nije bilo nikakvih uvjeta za pregovore (standardna otpremnina u ICBC-u iznosila je otprilike 370 dolara za svaku godinu rada). Lijuan Wu se u jednoj od poslovnica ICBC-a zaposlila odmah nakon završetka srednje škole, a kaže da je puno puta pohvaljena kao “uzorna radnica”. Dok se banka pripremala emitirati dionice 2004. godine, Lijuan je bila jedna od 160.000 otpuštenih radnika. Izjavila je da je otpremnina koju su joj ponudili bila neprihvatljiva. Njezina šestogodišnja odiseja sastojala se od sudskih tužbi, slanja peticija kineskom državnom vrhu i upada u ured voditelja poslovnice. Nakon što je suprug zatražio razvod, Lijuan Wu se preselila u Peking. Preživljava skupljanjem reciklažnog materijala ili poziranjem za umjetnička djela. Nekoliko dana nakon posljednjeg prosvjeda Lijuan je zadržana u pritvoru iako su ostale prosvjednike pustili. Njezin sin Yang Xiao (22) rekao je da ima osjećaj da je još dugo neće vidjeti. “Jako je tvrdoglava”, kaže. “Zabrinut sam, a ništa ne mogu učiniti.”

Andrew Jacobs