EN DE

Život na kauču

Autor: The New York Times
29. kolovoz 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Woody Allen možda je jedan od najpoznatijih muškaraca na svijetu koji su se podvrgnuli psihoanalizi. Upravo su zato urednici tabloida i komičari namirisali krv kad je 1993. pobjegao s kćeri svoje tadašnje djevojke.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Jedan televizijski voditelj ismijao je Allenova psihijatra: “Dobar posao!” Sliku beskrajnih razgovora o osobnim problemima na kauču terapeuta lako je karikirati. Daphne Merkin je u nedavno objavljenom članku u časopisu Time svoju 45-godišnju odiseju s analizom usporedila s ovisnošću. “Moja ustrajna vjera u mogućnost samotransformacije”, napisala je, “gonila me od jednog terapeuta do drugoga i zbog nje sam uvijek držala oči otvorene u nadi da ću pronaći to nešto što me mučilo jer se uvijek činilo izvan dosega”. Ipak, više od stoljeća nakon što je Freud prvi put eksperimentirao s “razgovornim lijekom”, ideja da riječi mogu promijeniti misaone obrasce i ponašanje dobiva na težini. Kako je u The Timesu napisao Benedict Carvey, kliše da je psihoterapija egoistična je nepošten. Često je njezin cilj omogućiti pacijentu, bio on nezadovoljni supružnik ili nasilni zločinac, da shvati stajališta drugih. Odnedavno tehnologija pridonosi tom procesu. Švedski istraživači terapiji razgovorom dodali su opremu koja se nosi na glavi, a sastoji se od videonaočala i stimulatora dodira. Tako subjekt “vidi” i “osjeća” s drukčijega gledišta i vara mozak koji doživljava odvojeno osjetilno iskustvo. “Mogućnosti su svakojake, na primjer možete muškarca staviti u tijelo žene, mlade u stare, crne u bijele i obrnuto”, Careyju je objasnio doktor Henrik Ehrsson s Instituta Karolinska u Stockholmu. Još jedan psiholog, Leslie Lothstein, u svom radu sa svećenicima pedofilima u Hartfordu u Connecticutu postavlja slične ciljeve. Premda doktor Lothstein priznaje da se “pedofilija ne može liječiti”, The Timesu je izjavio da intenzivnom terapijom razgovorom pedofili “mogu postati svjesni nanesene štete. A ako nemaju nikakvu grižnju savjesti, možete im pokušati dati novu mentalnu funkciju koja će im pomoći razumjeti iskustvo žrtve i, nada se on, ukrotiti vlastite nagone.

Woody Allen možda je jedan od najpoznatijih muškaraca na svijetu koji su se podvrgnuli psihoanalizi. Upravo su zato urednici tabloida i komičari namirisali krv kad je 1993. pobjegao s kćeri svoje tadašnje djevojke.

Jedan televizijski voditelj ismijao je Allenova psihijatra: “Dobar posao!” Sliku beskrajnih razgovora o osobnim problemima na kauču terapeuta lako je karikirati. Daphne Merkin je u nedavno objavljenom članku u časopisu Time svoju 45-godišnju odiseju s analizom usporedila s ovisnošću. “Moja ustrajna vjera u mogućnost samotransformacije”, napisala je, “gonila me od jednog terapeuta do drugoga i zbog nje sam uvijek držala oči otvorene u nadi da ću pronaći to nešto što me mučilo jer se uvijek činilo izvan dosega”. Ipak, više od stoljeća nakon što je Freud prvi put eksperimentirao s “razgovornim lijekom”, ideja da riječi mogu promijeniti misaone obrasce i ponašanje dobiva na težini. Kako je u The Timesu napisao Benedict Carvey, kliše da je psihoterapija egoistična je nepošten. Često je njezin cilj omogućiti pacijentu, bio on nezadovoljni supružnik ili nasilni zločinac, da shvati stajališta drugih. Odnedavno tehnologija pridonosi tom procesu. Švedski istraživači terapiji razgovorom dodali su opremu koja se nosi na glavi, a sastoji se od videonaočala i stimulatora dodira. Tako subjekt “vidi” i “osjeća” s drukčijega gledišta i vara mozak koji doživljava odvojeno osjetilno iskustvo. “Mogućnosti su svakojake, na primjer možete muškarca staviti u tijelo žene, mlade u stare, crne u bijele i obrnuto”, Careyju je objasnio doktor Henrik Ehrsson s Instituta Karolinska u Stockholmu. Još jedan psiholog, Leslie Lothstein, u svom radu sa svećenicima pedofilima u Hartfordu u Connecticutu postavlja slične ciljeve. Premda doktor Lothstein priznaje da se “pedofilija ne može liječiti”, The Timesu je izjavio da intenzivnom terapijom razgovorom pedofili “mogu postati svjesni nanesene štete. A ako nemaju nikakvu grižnju savjesti, možete im pokušati dati novu mentalnu funkciju koja će im pomoći razumjeti iskustvo žrtve i, nada se on, ukrotiti vlastite nagone.

“Tretman je spor”, smatra doktor Lothstein, ali vjeruje da se čak i neke pedofile može naučiti empatiji. Razgovor se također nalazi u središtu napora vlade Sjedinjenih Američkih Država da se spriječe samoubojstva ratnih veterana. Na vrućoj liniji za sprečavanje samoubojstava Ureda za veterane smještenog u Canandaigui u New Yorku terapeuti i savjetnici zaprime do 300 poziva na dan. Od 2007. ta vruća linija spriječila je oko 10.000 samoubojstava veterana, tvrde savjetnici, katkad intervencijom lokalne policije, a katkad time što su jednostavno smirili uznemirene veterane. “Sam čin poziva”, rekla je The Timesu Caitlin Thompson, koordinatorica za kliničku njegu vruće linije, “već je posljednji pokušaj spasa. Upravo na tu neodlučnost mi pokušavamo reagirati.” Što se tiče Allena, on brani mnoga desetljeća koja je proveo na terapiji trabunjajući o ljubavi i smrti. “Ljudi me stalno zadirkuju”, izjavio je časopisu New York 2008. godine. “Kažu, pogledaj se samo, ideš na te silne psihoanalize, a i dalje si toliko neurotičan da završiš u braku s djevojkom toliko mlađom od sebe. Ne osjećaš se ugodno u tunelima. Ne voliš stajati blizu odvoda kad se tuširaš. Ali ja bih njima mogao odvratiti da imam vrlo produktivan život. Naporno radim, a nikada nisam postao žrtva depresije. Nisam siguran bih li to sve uspio postići da nisam išao na psihoanalizu.”

Kevin Delaney

Autor: The New York Times
29. kolovoz 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close