Hrvatska je država s relativno siromašnim energetskim resursima. Ona ima gotovo beznačajna nalazišta lignita, njezini potencijali riječnih tokova su gotovo iskorišteni, a nalazišta nafte i plina ne zadovoljavaju potrebe domaće potražnje.

Uporedo s tim Hrvatska je država koja ima izražen energetski deficit. Trenutno uvozi oko trećinu energije koju troši, a taj će trend s ekonomskim oporavkom imati tendenciju rasta. U vrijeme socijalističke ekonomije, kada je razvoj energetike bio od još veće važnosti za razvoj industrije, Hrvatska je, voljno ili nevoljno, investirala u Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Srbiji. Njezine investicije u termoelektrane u Tuzli, Gacku i Obrenovcu, hidroelektrane na Trebišnjci i nuklearku u Krškom u nekim su slučajevima rezultirale pozitivnim efektima. Te su investicije također proizvele i niz pitanja u vezi s obvezama i vlasništvom koja su danas sporna, ali za koja će se u idućem razdoblju vjerojatno naći odgovarajuća rješenja. U svjetlu tih pitanja danas se postavlja jedno drugo, za Hrvatsku energetiku mnogo važnije. Treba li hrvatska država kroz HEP ili na neki drugi način ponovno investirati u elektrane izvan Hrvatske i na taj način riješiti pitanje nedostatka energije? Način na koji se postavlja to pitanje odražava etatistički, nedovoljno liberalan način razmišljanja. U aktualnoj financijskoj i gospodarskoj situaciji, kako u svijetu, tako i u regiji, takav pristup je pogrešan. Mišljenja sam da Hrvatska (ili HEP) treba investirati izvan Hrvatske. Osnovna ideja vodilja u tim investicijama ne treba biti samo rješavanje hrvatskoga energetskog deficita. Smatram da je mnogo važnije da se investira u projekte koji su najefikasniji i najprofitabilniji. Ako postoje odgovarajući pravni okviri i međunarodna zaštita investicija, zašto Hrvatska ne bi investirala bilo gdje, pa čak i dalje od svog susjedstva?

Pogotovo ako će joj neki projekt donijeti deset kuna na uložene dvije u usporedbi s projektima u BiH ili Albaniji koji bi donosili pet na uloženih dvije kune u istom razdoblju. Kako Hrvatska na ovaj način rješava svoj elektroenergetski problem? Na dva načina. Prvo, HEP bi trebao znatno povećati svoj prihod. Time bi se udjel nabave energije iz uvoza u novčanim tokovima znatno smanjio. I drugo, povećanjem svoga kapitala HEP bi lakše mogao investirati u neefikasne projekte kod kuće, kao što je termoelektrana na uvozni ugljen ili još jedna/dvije CCGT elektrane sa snagom od 800 MW. U slučaju Hrvatske, dok god se ne izgradi odgovarajući LNG terminal u Rijeci, to bi značilo izlaganje znatno većem političkom uticaju Rusije. Na kraju, povećanim prihodom, to jest profitom, također bi se omogućile odgovarajuće investicije u obnovljive izvor. Kako sve to postići? Jednostavno: ukidanjem monopola HEP-a, kako u opskrbi, tako i u proizvodnji električne energije. Tržište i konkurencija su jedini mehanizmi koji nam mogu jamčiti da će bilo koja investicija izvan Hrvatske biti profitabilna. Postoji li u Hrvatskoj politička volja da se čelništvu HEP-a daju odriješene ruke za takav nastup, drugo je pitanje. Za građane Hrvatske to u svakom slučaju i ne mora biti od presudne važnosti. Inozemne hrvatske investicije u energetiku mogu nositi i privatne hrvatske kompanije. U Hrvatskoj danas postoji dovoljno privatnika koji imaju financijski potencijal i “know-how”.

Svetislav Bulatović, autor je jedan od osnivača EFT Group (www.eft-group.net), jedne od vodećih energetskih tvrtki u središnjoj i jugoistočnoj Europi