Budite li se kad usred noći uzrujani i na rubu panike? Dobrodošli natrag u pedesete – opet. Iz nekog se razloga pedesete godine prošlog stoljeća vječno vraćaju, barem je tako u Sjedinjenim Američkim Državama.

Svako je sljedeće deseteljeće u nekom trenutku vratilo sjećanje na neku pojavu iz pedesetih godina. Zabavne pedesete u kojima se vrti rock’n’roll i u kojima klize dotjerani kabrioleti. Pedesete u kojima se puši lula i nose džemperi u kojima konzervatizam vlada politikom, modom i običajima. Rasplesane pedesete u kojima šlampavi bitnici pjevuše na putu prema ideji o budističkom spokoju. Svaka od tih slika pedesetih budi sjećanje na sretne dane i oživljena je otad barem jedanput. No danas se vraća najmračnija slika pedesetih, ona zbog koje su ih nekoć zvali “dobom tjeskobe”. Prema podacima newyorškog časopisa za zdravstvo Milbank Quarterly, glavna poteškoća u mentalnom zdravlju pedesetih godina – tjeskoba – vratila se na prvo mjesto poremećaja 21. stoljeća. Danas svakako postoje očiti razlozi za tjeskobu, ponajprije neizvjesnost zaposlenja koja ugrožava naš status, sigurnost i zdravlje. (The Times je nedavno pisao o tome kako ljudi koji ostanu bez posla počinju osjećati različite poteškoće sa zdravljem koje ne prestaju ni nakon ponovnog zaposlenja.) Međutim, u srži tjeskobe koju danas osjećamo moglo bi biti nešto po čemu je današnje vrijeme slično pedesetima, a to je usamljenost. Ponajprije tu mislimo na ono što je Ronald Dworkin, autor knjige “Umjetna sreća: Tamna strana nove sretne klase” (Artificial Happiness: The Dark Side of the New Happy Class), opisao kao unutarnju usamljenost, to jest “paradoks prijateljstva u kojem manjka stvarna povezanost među ljudima”. Dokaz ponovnog širenja tog problema na isteku prvog desetljeća 21. stoljeća jest i trend, zamijećen u nekim američkim i europskih gradovima, u kojem se čak i noćne ptice koje su obično najusamljeniji ljudi počinju okupljati u ugodnom i veselom noćnom radu s kolegama. Možda rad do kasno u noć u društvu kolega ublažava unutarnju samoću.

No može li jednako ljekovito biti moderno oružje za borbu protiv usamljenosti – društveni mediji? Facebook omogućava stvaranje iluzije da imamo nepregledan izbor prijatelja. Međutim, većina tih “prijatelja” ljudi su s kojima imamo vrlo slabašne veze, koje bismo teško uvrstili i među poznanike. Ne pomaže ni činjenica da većina korisnika Facebooka, kako piše The Times, ne voli Facebook i smatra ga nametljivim poput komunalnih službi. Neki od nas možda su skloniji dvojbenim rješenjima za kojima su u pedesetima posezali oni kojima je dozlogrdila usamljenost kako se njihovo desetljeće pretapalo u šezdesete: za privlačnom zbrkom koju veliča popularna američka televizijska serija “Momci s Madisona”. Drugim riječima, za obilnim izvanbračnim izletima obavijenim jakim koktelima i oblakom dima cigarete. Katie Roiphe čeznutljivo je u The Timesu uputila na očitu činjenicu da naše doba čezne za ludilom “Momaka s Madisona”. “U današnje vrijeme antropolozi mogu opaziti da se staloženi i društveno korisni pojedinci upuštaju u kratke skrivene izlete u razularenost”, piše Kathy. Naravno, producenti serije tako su nešto i naslutili. Vjerojatno su uočili sličnosti i shvatili da će serija o pedesetima prenijeti duh novog “doba tjeskobe”. Ipak, ne smijemo zaboraviti do čega je dovela nonšalantna raskalašenost momaka s Madisona. “Doba tjeskobe u pedesetima”, kaže Dworkin, “postalo je doba depresije sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina.”

Carlos Cunha

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com