Charlesa Darwina dugo je mučila kambrijska eksplozija, odnosno navodna nagla pojava složenih životnih oblika u fosilnom zapisu iz kambrijskog razdoblja.

U Darwinovo doba nije bilo poznatih fosila starijih od onih iz razdoblja kambrija, koji je trajao od otprilike prije 542 do 490 milijuna godina. Za njegovu teoriju evolucije to je bila iznimno uznemirujuća činjenca; u fosilnom zapisu složenim životnim oblicima trebale su prethoditi jednostavnije životinjice. U “Porijeklu vrsta” Darwin je izložio mišljenje da je “tijekom ovih dugih, a opet nama nepoznatih razdoblja, svijet vrvio živim bićima”. No nije znao zašto o njima nije postojao nikakav zapis. Nakon mnogo vremena i pomne pretrage nekih od najudaljenijih kutaka svijeta (australske divljine, namibijske pustinje, Newfoundlanda i najsjevernijih dijelova Rusije), sada napokon posjedujemo fosilni zapis iz vremena koje je prethodilo razdoblju kambrija. To kamenje otkriva nam svijet u kojem su oceani bili prepuni najraznolikijih životnih oblika. Rupa u fosilnom zapisu koju sada nazivamo ediakarijskim razdobljem od iznimne je važnosti. Navedeno razdoblje trajalo je od prije 635 do 542 milijuna godina i prvo je novo geološko razdoblje imenovano u više od 100 godina. Geolozi su razvili nekoliko teorija o tome kako su dramatične promjene u Zemljinoj klimi i kemiji dovele do evolucije životinja. Prvi veliki napredak u otkriću najranijih životinjskih oblika dogodio se 1946. kad je australski geolog Reginald Sprigg na brdima Ediacaran Hills sjeverno od Adelaida primijetio neke upadljive ureze u obliku diska promjera čak do 10 centimetara. Smatrao je da njihov neobični izgled i starost obilježavaju sam početak kambrija, čime bi to bili najstariji životinjski oblici dotad viđeni. No njegova saznanja su zanemarena. Deset godina nakon toga još je fosila mekušaca pronađeno u brdima Ediacaran Hills kao i u Engleskoj te je utvrđeno da prethode razdoblju kambrija.

Ležišta oblika slične starosti otkrivena su i na Newfoundlandu, u južnoj Namibiji, ruskome Bijelome moru i na više od 30 drugih lokacija na pet kontinenata. Sam raspored tih životinja raznolikih oblika dokazuje da je život u ediakariju bio složen i raznovrstan. Međutim, mnoga od tih stvorenja toliko su nenalik modernim životinjskim oblicima da odgonetavanje onoga što su bili i kako su živjeli nastavlja predstavljati velik izazov za paleontologe. Većini ediakarijskih stvorenja manjkaju određene značajke koje su karakteristične za suvremene životinjske vrste kao što su usta ili anus, ili pak ljušture tipične za mnoge kambrijske vrste. Znanstvenici su morali objasniti i kako su takva bića funkcionirala. Ediakarijske životinje koje paleontolozi naročito željno pokušavaju objasniti su one s dvostranom tjelesnom simetrijom, značajkom karakterističnom za mnoge suvremene životinjske skupine, uključujući i čovjeka. Utvrđivanje porijekla životinja s dvostranom simetrijom ključno je za razumijevanje tempa životinjske evolucije. Ediakarijski fosilni zapis također postavlja pitanje zašto su se nakon dvije i pol milijarde godina upravo tada pojavili veći i složeniji oblici. Glavna potreba većih stvorenja jest kisik, a povijest razine kisika također je uvezena u stijene. Najranija ediakarijska bića živjela su duboko pod morem, a pojavila su se prije, između 575 i 565 milijuna godina. Najnovija kemijska analiza ediakarijskih sedimenata otkriva da je u početku u oceanima bilo vrlo malo kisika, a tek naknadno se količina kisika u njima povećala i ostala na visokoj razini. Možda je upravo taj nagli rast bilo katalizator životinjske evolucije. Darwin je jedanput napisao prijatelju: “Naš je predak bila životinja koja je udisala vodu, imala riblji mjehur, veliki plivaći rep, nesavršenu lubanju i neminovno bila hermafrodit!” Ediakarijski fosili govore nam da je Darwin u svom opisu bio preširokogrudan. Naš najraniji životinjski predak vjerojatno nije imao glavu, rep ni seksualne organe i poput otirača je ležao na dnu oceana.

Sean B. Carroll