Upravo sam pogledao novi dokumentarni film redatelja Schlomija Eldara, novinara izraelskoga kanala 10, koji izvještava iz područja Gaze.

Pod naslovom “Dragocjenost života” (Precious Life), film prati priču četveromjesečnoga palestinskog dječaka Mohammeda Abu Mustafe koji pati od rijetke bolesti imunološkog sustava. Ganut teškom sudbinom tog djeteta, Eldar pomaže njemu i majci da iz Gaze dođu do izraelske bolnice Tel Hashomer u kojoj će obaviti presađivanje koštane srži. Zahvat stoji 55.000 dolara. Eldar odašilje poziv za pomoć preko izraelske televizije i u samo nekoliko sati izraelski Židov, čiji je sin ubijen tijekom obavljanja vojne obveze, daruje sav novac. No dokumentarni film ima i preokret kad dječakova majka Raida, inače Palestinka, koju sunarodnjaci iz Gaze ponižavaju i vrijeđaju jer je sina poslala na liječenje u Izrael, izjavi kako se nada da će on kad odraste postati bombaš samoubojica i pomoći u vraćanju Jeruzalema njezinu narodu. Raida je svoje razmišljanje objasnila Eldaru ovim riječima: “Od najmanjeg djeteta, sve do najstarijih, svi ćemo se mi žrtvovati zbog Jeruzalema. Osjećamo da polažemo pravo na taj grad.” Eldar je slomljen njezinom izjavom i prestaje snimati film. No ovo nije film koji u pozadini ima izraelsku propagandu. Drama o spašavanju palestinskog dječaka u izraelskoj bolnici suprotstavljena je praćenjem izraelske odmazde za napade iz područja Gaze tijekom koje su ubijene cijele palestinske obitelji. Doktor Raz Somech, specijalist koji je liječio Mohammeda kao da je njegovo vlastito dijete, usred filma pozvan je u pričuvni vojni sastavu u Gazi. Užurbani pokušaj Izraelaca i Palestinaca da spase jedan život smješten je u širi okvir u kojemu se te dvije zajednice pokušavaju međusobno uništiti. “Jasno mi je da je rat u Gazi bio opravdan – nijedna zemlja ne može si dopustiti da je napadaju raketama – ali nisam primijetio da ljudi žale zbog života izgubljenih na palestinskoj strani”, izjavio je Eldar za izraelske novine Haaretz. “Cijela izraelska javnost željela je sj… Gazu jer smo bili ljutiti na Hamas. Tek nakon incidenta s doktorom Abu alAishom (liječnikom iz Gaze s kojim sam razgovarao uživo u televizijskom programu netom nakon što mu je granata pala na kuću i usmrtila kćeri, kad je vikao pun boli i straha), otkrio sam da tiha većina ima suosjećanja za ljude, uključujući i Palestince. Otkrio sam da mnogi izraelski gledatelji dijele moje osjećaje i način razmišljanja.” I tako je Eldar dovršio dokumentarac o spašavanju Mohammedova života u Izraelu. Njegov sirovi film odražava Bliski istok kakvoga i ja poznajem – pun nevjerojatnog suosjećanja, čak i među neprijateljima te okrutnosti od koje zastaje dah. Pišem o ovome sada jer se nešto loše osjeća u zraku. To je trend, i namjeran i slučajan, da se delegitimizira Izrael, da ga se pretvori u izopćenika iz međunarodne zajednice. Slušamo Olivera Stonea kako govori bedastoće o tome da je Hitler ubio više Rusa nego Židova, ali da su Židovi dobili svu pozornost jer dominiraju medijima i njihov lobi kontrolira Washingtonom.

Čujemo kako britanski premijer opisuje Gazu kao izraelski “zatvorenički logor” i turskog premijera kako govori izraelskom predsjedniku: “Što se tiče ubijanja, vi jako dobro znate ubijati.” Slavni pjevači otkazuju koncerte u Tel Avivu. Da ste Marsovac koji je prvi put sletio na Zemlju, pomislili biste da je Izrael jedina zemlja koja je ubila civile u ratu – ne Hamas, ne Hezbollah, ne Turska, ne Iran, ne Sirija, nikad SAD. Ja ne branim loše ponašanje Izraela. Upravo suprotno. Već dugo tvrdim da su izraelska kolonijalna nastojanja na Zapadnoj obali pogubna za Izrael kao židovsku demokraciju. Mislim da prijatelji Izraela nikada ne mogu prenaglasiti ovu istinu i da je trebaju što češće ponavljati. Međutim, postoje dvije vrste kritike. Konstruktivna kritika počinje pojašnjenjem: “Znam u kakvom svijetu živite.” Znam da je Bliski istok mjesto gdje Suniti u Iraku masakriraju Šijite, gdje Iran ubija vlastite glasače, Sirija navodno naručuje ubojstvo susjednog premijera, Turska se obrušava na Kurde, a Hamas bombardira sve, bez razlike. Znam sve to. No katkad ponašanje Izraela samo pogoršava stvari, kako za Palestince, tako i za Izraelce. Ako svojom porukom da razumijete svijet u kojem žive uspijete doprijeti do Izraelaca pa ih zatim iskritizirate, poslušat će vas, dok pred destruktivnom kritikom Izraelci pokrivaju uši. Takva kritika ih grdi: nema toga konteksta koji bi objasnio vaše ponašanje, a vaši grijesi toliko su jedinstveni i veliki da zasjenjuju sve ostale. Poznavatelji situacije skloni destruktivnoj kritici Gazu smatraju izraelskim zatvorom, bez spomena koliko bi se Izrael drukčije ponašao da je Hamas, nakon povlačenja izraelskih snaga s područja Gaze, odlučio pretvoriti je u Dubai umjesto u Teheran. Takva razorna kritika samo osnažuje najrazornije elemente u Izraelu koji zagovaraju stav da nikakvi postupci Izraela neće promijeniti stvari. Imam jedan prijedlog: duboko udahnite, pustite si “Dragocjenost života”, pogledajte taj dokumentarac o pravom Bliskom istoku, pa ako nakon toga i dalje želite kritizirati, kritizirajte konstruktivno. Saslušat će vas puno više Izraelaca i puno više Palestinaca.

Thomas L. Friedman