Danas kao i u devedesetima postoji velika zabrinutost zbog zaposlenosti i rasta, no ovoga puta tu zabrinutost uzrokuje država koja u pokušaju pokretanja ekonomije zahvaća sve veća područja poslovanja. To je zvuk korporativnog Levijatana.

Političari se ponovno vode idejama da intervencija u pojedine industrije i tvrtke može potaknuti rast i stvoriti radna mjesta. Francuska je zauzeta preuzimanjem udjela u proizvođačima igračaka, internetskih stranica i propalih nacionalnih šampiona. Drugdje u Europi, od Berlina do Bruxellesa, vratio se zahtjev za industrijskim politikama. U Americi Barack Obama, stvarni vlasnik General Motorsa i dijela Wall Streeta, okrenuo je leđa prijašnjem pristupu “laissez-faire”: na djelu je inicijativa za strateškim industrijama. Iako panika zbog ekonomskog rasta u bogatom svijetu objašnjava veći dio upletanja države u biznis, na snazi su i drugi faktori. Nakon financijskog balona i balona na tržištu nekretnina neke utjecajne kompanije, poput EADS-a i Rolls-Roycea u zrakoplovnoj industriji, inzistiraju na politikama koje podržavaju proizvodnju. Spašavanja kompanija i milijarde dolara potrošene na pakete pomoći, bez obzira što su u svoje vrijeme bili opravdani, vladu su vratili na put interveniranja. Slučaj Fannie Maea i Freddiea Maca prikazuje i opasnost državnog upletanja i poteškoća kada se želi riješiti preuzetih kompanija.

Zapadni političari ne mogu si dopustiti da na njih utječu uspjesi zemalja u razvoju, poput Brazila, Indije ili Kine, u kojima se čini kako upletanje države čini čuda. Devet od 30 najvećih svjetskih kompanija koje su izlistane na burzama nalaze se u zemljama u razvoju koje su njihovi većinski dioničari. U osamdesetima, kada je industrijska politika bila u modi, Zapad je bio u strahu od Japana i njegova neumoljiva rasta; sada je u strahu od Kine i njezina državnoga kapitalizma. Ipak, glavni razlog kineskog čuda je u tome što se država otvorila privatnim poduzećima i svijetu. Oni koji simpatiziraju Li Shfua, čelinka tvrtke Greely, koja je upravo kupila Volvo, jesu poduzetnici, a ne birokrati. Uspjeh indijskog “outsourcinga” i proizvodnje softvera nije u državnoj pomoći, već u tome što “Licence Raj” (dodjela licencija za pokretanje biznisa) nije dovoljno dobro razumio nova industrijska područja kako bi ih ugušio. U Brazilu u kojem se često kaže kako aktivistička industrijska politika pomaže objasniti ekonomski rast rastuća državna razvojna banka BNDES svoj uspjeh vjerojatno temelji na drugim izvorima financiranja. Kompanije poput Petrobrasa, Valea i Embrarera uistinu su osnovale vlade, no sve su procvjetale jer su bile privatizirane, barem u nekoj mjeri, te su bile prisiljene natjecati se sa stranim tvrtkama. Djelomična privatizacija i konkurencija učinile su ono što desetljeća industrijske politike nisu uspjela učiniti.