U ovakvom gospodarskom stanju čak i krivotvoritelji više ne pucaju visoko. Nakon što su godinama prodavali lažne luksuzne proizvode kao što je torbica marke Louis Vuitton po cijeni od 2800 dolara, kriminalci su otkrili da veći novae leži u imitiranju običnijih predmeta, naprimjer torbe marke Kooba koje inače stoje 295 dolara ili čizme marke Uggs od 140 dolara. U Kaliforniji je nedavno čak zaplijenjena pošiljka lažnog toaletnog papira Angel Soft.

Taj je zaokret u krivotvoriteljskoj industriji, koja američke tvrtke stoji otprilike 200 milijardi dolara godišnje, nastao dijelom zašto što kineske tvornice nemaju posla. Gotovo 80 posto krivotvorene robe koja je prošle godine zaplijenjena u SADu proizvedeno je u Kini, a tamo je smanjenje zakonitog izvoza tijekom recesije ispraznilo brojne tvornice koje sada žele proizvoditi bilo što. “Ako ima potražnje, bit će i ponude”, kaže John Spink, jedan od voditelja Programa za sprečavanje krivotvorenja i zaštitu proizvoda pri Državnom sveučilištu u Michiganu. “Odjednom se Kinezi pitaju što bi mogli proizvoditi?”, kaže Spink. A odgovor je, kako tvrde tvrtke koje se bave maloprodajom i službenici carine, u proizvodnji krivotvorenih proizvoda manje razvikanih brendova koje je lako prodati putem interneta, cijena im može biti viša od cijene očitih imitacija te mogu lako izbjeći agresivne kampanje velikih luksuznih robnih marki kojima nastoje zaštititi vlastite proizvodne linije. Rezultat takvog pothvata: lažna torbica marke Samantha Thavasa po cijeni od 113 dolara i majica s kapuljačom marke Ed Hardy za 8,50 dolara. Bizarno je i to što su neki lažni proizvodi skuplji od originala: 2007. godine platnene torbe Anye Hindmarch s natpisom “I’m Not a Plastic Bag2 prodavale su se po cijeni od 15 dolara, a danas lažnjak možete kupiti putem interneta za 99 centi. “Ako se prodaje u SADu, onda se radi o obrnutom inženjeringu ili proizvodnji na drugom kontinentu”, kaže Jonathan Erece, koordinator programa praćenja trgovine Carine SADa i Odjela za pograničnu zaštitu u Kaliforniji. Prodavači lažne robe srednjeg ranga koriste se još jednim trikom: s obzirom da je njihova cijena slična onoj maloprodajnoj, na kupnju se lakše odvaže kupci koji ne znaju prepoznati radi li se o lažnjaku. Naprimjer, svaki iskusni kupac zna da torbica marke Louis Vuitton koja košta 100 dolara ne može biti prava. Ali, ako ovlašteni prodavatelj NiemanMarcus. com prodaje torbice marke Kooba za 295 dolara, a na nekoj maloj stranici se prodaju za 190 dolara, žena koja kupuje torbicu mogla bi pomisliti da je naletjela na pravu bagatelu. “Lažnu internetsku stranicu nije teško osmisliti, a imitatori preuzmu naše fotografije i tekst s naše stranice pa se to stvarno čini kao stranica naše tvrtke”, objašnjava Leah EvertBurks, direktorica odjela za zaštitu robne marke korporacije Deckers Outdoor, matičnog poduzeća brenda Uggs. Velike se tvrtke protiv krivotvoritelja bore pravnim sredstvima, obučavanjem carinskih službenika, zahtjevima za ukidanje stranica za prodaju lažne robe i sudskim tužbama. Pouka mnogim krivotvoriteljima jest ta da će bolje proći ako kopiraju manje robne marke. Njujorška tvrtka za proizvodnju odjeće i modnih dodataka Foley & Corinna popularna je meta krivotvoritelja. “Kad se ta odjeća jednom proširi, ljudi više neće ni htjeti original jer će drugi misliti da su kupili lažnjak”, kaže Anna Corinna Sellinger, suosnivačica i kreativna direktorica tvrtke.

Stephanie Clifford