Kad Elisa Cammarota dođe kući iz škole, zbaci ruksak s leđa i krene čitati svoje najdraže novine. Isto učini i Anthony Azoulay, a najdraži su mu članci o nogometu i veliki fotograf ski prilozi. Elisa i Anthony imaju 10 godina i redoviti su pretplatnici jednog od najpopularnijih dnevnih listova u Francuskoj.

List Mon Quotidien ili Moj dnevnik dvaput tjedno poziva nekolicinu svojih čitatelja da pomognu u uređivanju izdanja i odaberu koje će se priče pojaviti na sedam stranica središnjeg priloga. “Mi predložimo, a oni odaberu”, kaže urednica nacionalnog izdanja Caroline Hallé. U doba u kojem su djeca sve više ovisna o računalima, iPodima i iPadima, zbog čega tiskana izdanja trpe, Mon Quotidien djeluje kao anomalija, naročito kad se uzme u obzir stanje novinstva u Francuskoj. Unatoč činjenici da u njihovoj državi izlaze velikani poput LeMondea i Le Figaroa, Francuzi sve manje čitaju novine. Urednik i osnivač Mon Quotidiena je četrdesetdevetogodišnji François Dufour. Ranih devedesetih s partnerom se znatno obogatio kolekcijom kartica s kvizaškim pitanjima Les Incollables, koje su se u Sjedinjenim Američkim Državama zvale Brain Quest. Novac su odlučili uložiti u dnevne novine za djecu od 10 do 14 godina i 1995. godine na tržištu se pojavio Mon Quotidien. Nakon tri godine dosegnuli su dnevnu naknadu od 50.000 primjeraka i odlučili pokrenuti još dva lista, Petit Quotidien ili Mali dnevnik za djecu od 7 do 10 godina te L’Actu ili Naslovnicu za tinejdžere od 14 do 17 godina. Novine koje izlaze svakog dana osim nedjelje šarolik su i zanimljiv spoj vijesti, fotografija, stripova i kvizova. Nedavno je na prvoj stranici Mon Quotidiena osvanula slika hobotnice Paula koji je s uspjehom predviđao pobjednike utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva. U jednom je izdanju prikazan sićušni novi model automobila predstavljen u Berlinu koji se može sklopiti tako da ne zauzima puno prostora. Spoj takvog sadržaja i spretnog marketinga doveo je do 165.000 prodanih primjeraka triju izdanja svaki dan. “Vrlo je kvalitetno napravljeno”, kaže Frangoise Dargent, književni kritičar LeFigaroa, čije dvije kćeri od 11 i 13 godina pomno prate svako izdanje. “Na taj su način djeca informirana i stvaraju pozitivan stav prema čitanju.” Međutim, nema naznaka da će Mon Quotidien i ostala dva lista privući dugogodišnju čitateljsku publiku. Kako se dobne skupine smjenjuju, broj pretplatnika se smanjuje. Usto, Dufour kaže da on sam “kupi” većinu primjeraka. “Svakog rujna”, kaže Dufour, “šaljem svakom učitelju u Francuskoj 30 primjeraka lista, što je ukupno 15 milijuna besplatnih primjeraka”. Djeca se s novinama upoznaju u školi i onda mole roditelje da ih pretplate. Veća tiraža dovela bi do gubitaka, kaže, jer se novine prodaju samo putem pretplate. Uz sve to, Dufour ustraje na tiskanom izdanju i odolijeva iskušenjima interneta. “Ništa ne radimo putem interneta”, kaže, iako Mon Quotidien ima petominutnu informativnu emisiju koja se prikazuje putem interneta. “Roditelji to ne bi htjeli platiti.”

John Tagliabue