Ameriku vjerojatno čeka dugih i sporih deset godina. Postoji mnoštvo sila koje će zasigurno usporiti gospodarski oporavak.

Potrošači su još uvijek prezaduženi i bit će potrebne godine smanjene potrošnje kako bi kućanstva ponovno krenula putem održivosti. Morat će povući i savezna i državna vlada. Tržište rada bilo je slabo i prije recesije, a danas je još gore. Trgovinski partneri SADa u Europi i Japanu stagniraju ili su u krizi. Banke u SADu ne odobravaju kredite malom poduzetništvu, a bankarstvo općenito trpi golema smanjenja. Psihološki rat između poslovnog sektora i Obamine administracije također uzima danak. Poslovnjaci misle da administracijom rukovode profesori koji nemaju pojma što se zbiva u praksi. Pojedini dužnosnici administracije, pak, upravitelje korporacija smatraju licemjerima slobodnog tržišta koji se nastoje ogrebati za dobrobit tvrtke. U političkom smislu ovo bismo razdoblje mogli usporediti s krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Gospodarska tjeskoba može dovesti do širenja dobre ili pogubne ideologije. Kad god gospodarstvo krene putem krize, ljudi preispituju narav političkih i ekonomskih struktura te osmišljaju velebne prijedloge za poticanje razvoja. U svojoj sam prethodnoj kolumni pokušao zamisliti kako bi izgledao plan Demokrata za gospodarski rast. Mogli bismo ga nazvati “pristupom pucanja na Mjesec”. U sklopu takvog pristupa vlada najprije pokušava potaknuti gospodarski razvoj velikim infrastrukturnim programima, a potom usmjeravanjem sredstava i poreznih kredita na ključne sektore kao što su istraživanja na području energetike. Republikanci razvijaju pristup “oslobodimo Ameriku”. Svjetonazor koji leži iza takvog pristupa vješto je opisan u knjizi Arthura Brooksa “Bitka: kako će borba slobodnog poduzetništva i velikih vlada oblikovati budućnost Amerike”.

Ovaj Brooks, s kojim nisam ni u kakvoj rodbinskoj vezi, tvrdi da su Amerikanci jedinstveni po tome što su poduzetnički orijentiran narod. S obzirom da se radi o naciji useljenika, “golem uspjeh Amerike možemo objasniti kao posljedicu genetske sklonosti prihvaćanju rizika koji može imati eksplozivne posljedice”. Dok citira podatke iz raznih istraživanja, Brooks tvrdi da 70 posto Amerikanaca prihvaća ideju o slobodnom tržištu i poduzetničku viziju o svojoj zemlji. No, 30 posto njih priklanja se europskoj viziji koja vladu vidi u središtu. Bitka se vodi, kako Brooks kaže, između dviju grupa. Paul Ryan, republikanac s najvećim intelektualnim ambicijama u američkom Kongresu, citira Brooksovu knjigu na svakom koraku. U proteklih je nekoliko godina Ryan promicao smjernice za opsežnu reformu poreznog sustava i sustava socijalne zaštite. Što se poreza tiče, ukinuo bi većinu poreznih kredita i subvencija za posebne interese te omogućio jednostavan porezni sustav sa samo dvije stope. Što se tiče socijalnih pitanja, ukinuo bi većinu subvencija za srednji i visoki sloj. Zdravstvo i socijalnu skrb pretvorio bi u nešto slično sustavu vaučera, a povisio bi savezne subvencije za ljude slabijeg imovinskog stanja. Cilj svega bilo bi rješenje fiskalne krize. S druge strane, posljedica bi bilo smanjenje moći saveznog zakonodavstva i preusmjerenje moći prema pojedincima. I demokratski i republikanski pristup su manjkavi. “Pristup pucanja na Mjesec” oslanja se na stručnjake koji bi trebali odlučiti o pogonu za budući rast te na socijalno osviještene zakonodavce koji bi trebali uvesti zakone o povećanju produktivnosti. Slabost Brooksova i Ryanova pristupa jest u tome što su sociološki promašili. Amerika nije narod vizionara koji prihvaćaju rizik, već nacija herojskih buržujskih obitelji koje žele uspjeti unutar sigurnog društvenog poretka. Pristupi su u sukobu, ali u zdravoj političkoj kulturi ne bi bili međusobno isključivi. Trebalo bi moći zajedno ostvariti pojednostavljenje porezne strukture, usmjerena davanja za socijalne potrebe te izgraditi snažnu infrastrukturu.

David Brooks