Ako nešto zdravstvu može osigurati dodatnih petsto milijuna kuna godišnje, a pritom ne narušiti kvalitetu usluge, onda o tome treba vrlo dobro i ozbiljno promisliti i raditi na tome da se što prije počne primjenjivati. Upravo toliko, pokazuju analize, u Hrvatskoj bi se moglo uštedjeti uvođenjem dvije liste lijekova, s tim da se stručnjaci bez iznimke vrlo otvoreno izjašnjavaju kako pacijenti ne bi ništa izgubili. A opet, dobar dio sudionika javne rasprave o reformi zdravstva za novu politiku lijekova neće ni čuti, s tim da su najglasniji upravo oni koji navodno vole slušati struku. Da je bilo po prvim predviđanjima Hrvatska je prije otprilike dva tjedna trebala dobiti dvije liste lijekova. Na listi A nalazili bi se besplatni lijekovi, odnosno najjeftiniji lijekovi, u najvećoj mjeri generičke inačice originalnih zaštićenih lijekova koji bi na listu dolazili putem natječaja. Lista B sadržavala bi skuplje, uglavnom originalne lijekove koji su još pod patentom, a osiguranici bi za njih trebali nadoplatiti razliku od cijene njihove generičke inačice. Nema tu otkrivanja tople vode, takvu politiku lijekova imaju sve razvijene zemlje – u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, na listi besplatnih lijekova je više od pedeset posto generičkih lijekova, dok je u Hrvatskoj na listi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje trenutno samo oko 35 posto generika. S obzirom da su i generici kod nas dosta skupi, razlika za doplatu se u prosjeku kreće oko deset kuna. Kako, međutim, reforma i do početka lipnja još nije bila izglasana, uvođenje dvije liste lijekova predviđa se od rujna, i to ako prođe prijedlog reforme koji je trenutno pred saborskim zastupnicima (izglasana je strategija, ostaje još paket zakona). Tri mjeseca odgode, ako su procjene točne, znači oko 170 milijuna kuna koje nismo uštedjeli jer kasnimo. Prvi i najveći krivci za to su oni koji sjede na mjestima odlučivanja, prvenstveno ministar zdravstva Neven Ljubičić, bivši ministar Andrija Hebrang za kojeg se vrlo otvoreno govori da u zdravstvu povlači sve konce, te sam premijer Ivo Sanader.

Ministarstvo zdravstva i prije spomena nove politike lijekova trebalo je angažirati marketinšku agenciju i krenuti u agresivnu kampanju promocije generičkih lijekova. Poznato je, naime, da predrasude o genericima, od toga da nisu učinkoviti do toga da izazivaju više nuspojava, postoje među pacijentima, pa čak i među samim liječnicima koji ih trebaju prepisivati. Pod izlikom da sustav nema novca za tu kampanju, promocija generika svela se na jedan (loše posjećen) okrugli stol i na to da su novinari pojedinačno primali zamolbe ministra Ljubičića da napišu neki afirmativan članak o generičkim, odnosno jeftinim lijekovima. Ništa manje odgovorni su sindikati koji su u slučaju reforme zdravstva pokazali nevjerojatno neznanje, dovodeći u pitanje kvalitetu i smisao socijalnog dijaloga. Iako se o nekim pojedinostima iz prijedloga reforme i te kako može raspravljati, SSSH je svim snagama napao zapravo jedino rješenje koje je provjereno učinkovito za kresanje troškova. Sindikati koriste vrlo opasne tvrdnje da će dvije liste lijekova nekim bolesnicima ukinuti pravo na liječenje! Pri tome licemjerno propuštaju spomenuti da mnogi danas zaista nemaju pravo na primjereno liječenje, možda upravo stoga što tisuće osiguranika bez opravdanog razloga troše skupe lijekove umjesto njihovih generičkih inačica koje bi im ionako pomogle. Na kraju, zakazali su i mediji koji se, bilo zbog politike svojih kuća ili osobnih afiniteta novinara povode za bombastičnim izjavama za koje vjeruju da će prodati novine. Otpor javnosti u uvođenju generičkih lijekova nije ništa novo i s njim su se suočile sve zemlje – Velikoj Britaniji je za to lomljenje tog otpora trebalo ček četiri godine. Otpor prema novostima bilo kakve vrste sasvim je prirodan, posebno u starijoj populaciji koja je ujedno i najveći potrošač lijekova. Pa iako prva uloga medija nije da budu obrazovna pomagala, nije dobro posve zanemariti ni taj element njihove svrhe.