Ispuhala su se očekivanja koja su se danima podizala zbog svojevrsnog mini programa privatizacije, što ga je najavljivala ekipa iz Banskih dvora u okviru programa gospodarskog oporavka.

Nakon tjedan dana od kada je tajnoviti popis udjela za moguću privatizaciju utvrđen na Vladinoj sjednici, no ne i službeno objavljen, pokazalo se da se i Vladinim najavama katkad daje prevelika ozbiljnost. Slično se u slučaju privatizacije već pamti po brojnim pompoznim najavama o izradi novoga privatizacijskog zakona ili preustroja Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ispostavilo se na kraju da su novinari preintenzivno doživjeli najave iz Vlade o hitnoj privatizaciji manjinskih vlasničkih udjela, čije se efekte očekivalo vidjeti ugrađene i u najavljeni skori rebalans državnog proračuna. Radilo se, dakle, samo o pukom podnošenju i utvrđivanju liste društava, čije udjele ili dionice uopće posjeduje država. Strategija privatizacije, buduća institucija, pa i osnovna pravila prema kojima će se trgovati u mogućoj privatizaciji tek će se potkraj godine utvrditi. No zna li se da ni taj popis društava već dugo vremena nije lako dostupan javnosti i zainteresiranim ulagačima, jer su posljednjih godina na web stranicama HFP-a stajali stari i neažurirani podaci, to doista i jest bila velika novost vrijedna pozornosti i prostora na dnevnom redu sjednice Vlade. Jer, zamislite, na navedenoj stranici godinama je stajao popis društava u kojemu se nudili i odavno prodani udjeli. Tek nedavno je uklonjena ta “sramota”, ali još HFP ulagače informira kako se privatizacija odvija i na Varaždinskoj (!?) burzi, uz napomenu i da je privremeno odgođen operativni plan privatizacije državnog portfelja koji je Vlada usvojila 2002. godine. Sličnu pozornost u istom području vlast upravo želi dati i konačnim imenovanjem članova Nadzornog odbora HFP-a, tijela koje po važećem zakonu kontrolira zakonitost poslovanja te institucije, koja nikako da se odvoji od negativne percepcije javnosti. Posljednjih šest-sedam godina opravdavalo se potpunu zamrlost tog tijela tvrdnjom da to zapravo više i nema smisla jer se HFP ionako gasi i osniva se nova institucija za upravljanje državnom imovinom, kojoj onda treba posvetiti punu pozornost. Takav pristup može navesti i na mogućnost da bi se i od gašenja HFP-a još jedanput moglo odustati, no više od toga sugerira na velik problem (ne)funkcioniranja državnih institucija, pa čak kada se zadaci i rokovi analiziraju tjedno na Vladinim sjednicama.