Da smo nacija koja se voli odmarati, odavno znamo. Početkom godine prvo nastaje egzodus prema skijaškim destinacijama, ne računajući pojedinačne dane između, ubrzo stiže uskrsni tjedan i prilika da se od Velike srijede spoje dani do idućeg utorka.

Dok kažeš keks tu je lipanj i u čast antifašističkoj borbi nova prilika za spajanje… Ako su Talijani izmislili ferragosto, to nije ništa! U Hrvatskoj od 15. srpnja do prvog rujna naglo raste broj “službenih puteva” od četvrtka do nedjelje, petkom iza dvanaest neovisno o dobu godine sastanci se nižu jedan za drugim do kasnog poslijepodneva, pogotovo u državnim institucija, raznim ministarstvima i službama. No unatoč zavidnoj razini respekta prema važnosti opuštanja, čini se da je pojam odmora podignut ipak na neku novu razinu i, parafrazirajući onu latinsku, mogli bismo svečano ustanoviti da je “conditio sin qua non” – godišnji odmor! Dok zemlje regije izlaze iz recesije uz mantru važnosti rada i štednje, kod nas – krizi unatoč – planiranje i odlazak na godišnji odmor ne dolaze u pitanje. Prvo ćemo na odmor, misle poduzetnici, a onda riješiti one dosadne dobavljače koji traže svoje novce. Nakon malo sunčanja i sinteze vitamina D bolje ćemo se osjećati u trenutku kad budemo utjerivali dugove. Krpanje za plaće i PDV ionako neće pobjeći…Utvrdili su to u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj (HBOR), pokušavajući na čistac istjerati zašto su banke i poduzetnici sve manje zainteresirani za kvote HBOR-a. Zašto su na prvoj aukciji banke svojim klijentima koje je kriza stisnula za gušu htjele gotovo 360 milijuna kuna, dok je HBOR nudio 200, da bi nakon toga zahtjevi padali. Prvo 346 pa još malo na 300, zatim mizernih 9,5, pa onda 219,5 milijuna i na posljednjoj aukciji zaključili da klijentima dosta tek 27 milijuna kuna? Anketiranje banaka donijelo je HBOR-u jedinstven odgovor: interesa za povlaštena kreditiranja nema jer su počeli godišnji odmori; poduzetnici i njihovi bankari žele ići na more! Jedni su tako desetkovani da sastave zahtjeve, a drugi obezglavljeni da ih pročitaju i odobre. Je li moguće da smo nonšalantni čak i kad je u pitanju egzistencija? Možda. A možda, s druge strane, odgovor leži u činjenici da se model A pokazao manje efikasan nego što je zamišljeno. Ako ih banke nominiraju, poduzetnici će novac čekati i do šest mjeseci. Sjajan program, ali golema “papirologija”. Toliko razdoblje treba preživjeti ili jednostavno s bankom naći brži način! Tko nije uspio, već je stavio ključ u bravu pa ostalima i nije takva frka. Dakle: sjeverni ili južni Jadran? Ili možda Tunis…