Možemo mi govoriti što hoćemo domaćim turistima, plaćati milijune kuna za kampanje koje će ih uvjeriti da “srce kaže Jadran”. Njih nema pa nema na plavom Jadranu, a nema ni njihovih kuna da nam pune proračun. I u tome smo najgori od svih zemalja u okruženju, uključujući i naše mediteranske konkurente, jer jedini domaće goste nadomještamo stranima.

Ipak tu nešto ne štima. Zagreb je prazan cijelog ljeta, od sredine srpnja pa sve do iza praznika Velike Gospe podsjeća na grad duhova, kao i svi drugi kontinentalni gradovi u Hrvatskoj. Tek manji dio se hladi u vikendicama na kontinentu. Prema Tunisu, Turskoj i Egiptu ljeti se upućuje relativno malo hrvatskih građana, jednim dijelom zbog nerazvijene kulture putovanja, a drugim zbog već tradicionalne vezanosti za domaće more. Među radno aktivnim stanovništvom teško je naći nekog tko neće barem tjedan dana provesti na moru, bilo da plaća smještaj ili boravi kod rodbine, znanaca, vlastitom apartmanu, kamp-kućici… Dobar dio spaja svaki mogući praznik ili koristi vikend kako bi pobjegao na Jadran. Na tim destinacijama, čak i ako ne plaćaju smještaj, hrvatski građani troše na obroke, sladolede, pića, pedaline, najam skutera, autocestu, trajekt i dr., što je to ako nije turistički prihod i što je to ako nije domaći gost? Možda bismo, kad bismo drukčije prebrojavali naše goste, ali i inspekcijski provjeravali, otkrili da domaćih gostiju ima malo više nego što tvrdimo. Kad u turistički prihod ne bismo uračunavali samo priljev deviza, možda bismo ustanovili da domaći gosti ostvaruju veći prihod od turizma nego što im priznajemo. Isto tako možda Hrvatska turistička zajednica i Ministarstvo turizma više ne bi imali potrebu trošiti milijune, podsjećajući nas da je Jadran u Hrvatskoj.