Prošli sam tjedan uime Hrvatske udruge poslodavaca sudjelovao na tradicionalnom susretu European Business Summitu, ili kako bismo po naški rekli, na Europskom danu poduzetnika, koji se ove godine održavao u europskoj prijestolnici Bruxellesu. I osjećao sam se kao kod kuće.

Da ne bude zabune: taj osjećaj nije posljedica sudjelovanja HUP-a u europskoj udruzi poslodavaca jer smo ravnopravni član već niz godina i s te osnove smo odavno u Europskoj uniji, odnosno u Bruxellesu se osjećamo dobrodošli. Taj osjećaj “kao kod kuće” više se tiče sadržaja koji su dominirali u raspravama gotovo svih sudionika skupa. Mogu bez ustezanja reći da se od četiri dominantne teme skupa o barem dvije govorilo kao da smo na nekom našem, domaćem skupu. Kao da smo vratili kalendar unatrag na recimo Dan poduzetnika 2009. ili recimo 2006. godine. Prva se tema odnosi na radno zakonodavstvo, odnosno njegovo prilagođavanje sasvim novim uvjetima (pri čemu se ne misli samo na poslovanje u krizi, već u bitno promijenjenoj arhitekturi globalne ekonomije u kojoj Europa kao da gubi korak). Predstavnici poslodavaca, ali i neki sudionici iz Europske komisije upozoravali su na neodrživost sadašnjeg stanja u europskom radnom zakonodavstvu kada ekonomije azijsko-pacifičke regije vrlo agresivno osvajaju svjetsko tržište. To se razmahivanje vrlo često zasniva na dva istodobna procesa: slaba ili nikakva zaštita radnika te “posuđivanje” tuđih patenata, odnosno krađa intelektualnog vlasništva. Postoje i neke europske procjene da se do devedeset posto industrijske proizvodnje Kine i Indije temelji na krilima zloupotreba patenata i intelektualnog vlasništva, posebice onih čiji su vlasnici iz EU. Međutim, unatoč toj procjeni opća je ocjena da se Europa presporo prilagođava novim okolnostima i za sada jednostavno nema adekvatan odgovor na azijski zalet. Traži se ubrzavanje ključnih procesa iz agende 2020. kako bi se Europa vratila na stari kolosijek. Tri su temeljna procesa za ovo vraćanje na tračnice: inovacije, optimizacija troškova i investicije. Ako bismo se vratili u domaće dvorište, naša Bijela knjiga iz 2008. nije ništa drugo nego pokušaj da hrvatsku nacionalnu ekonomiju prilagodimo novim izazovima. I bez imalo ustezanja kažem da smo prije dvije godine primijenili samo pola od željenih promjena, sada bi nam bilo dvostruko lakše. Nažalost, nije bilo ni političke mudrosti, a ni hrabrosti da se društvo i narod pripremi za izazove (i teškoće) koji su nam kucali na vrata. Što dulje budemo odgađali rješenja, bit će puno teža i skuplja (ne nužno u financijskom smislu riječi “skuplja”).

Žrtve krize
Sljedeća točka dodira europske i hrvatske ekonomske zbilje, promatrano kroz rasprave na danima poduzetnika (europskih i hrvatskih), jest problem neplaćanja. I dok smo mi taj problem već davno otkrili (da ne kažem patentirali jer bi se za autorstvo mogli žaliti iz nekih drugih zemalja s europskog istoka), Europa ga polako otkriva u ovoj aktualnoj krizi. I kažu da će najveće žrtve tog neplaćanja biti mala i srednja poduzeća. Kao da slušaju naše rasprave i uče iz naših (loših) iskustava. Kako bi izbjegli ovu pošast ekonomskog života, Europska komisija priprema posebnu direktivu koja će se odnositi upravo na temu plaćanje. Oni još nisu upoznali nelikvidnost kakvu mi poznajemo pa se nadamo da i neće. Ova nada je i izraz bojazni za naše izvoznike jer ne zaboravimo da većina robe koju izvoze naša poduzeća nalazi svoje kupce upravo u zemljama EU. I svaki poremećaj na tržištima EU osjeća se i kod nas. Nezaobilazna tema gotovo svih razgovora, svih izlaganja i diskusija bila je i sudbina eura, odnosno Europske monetarne unije. I ne treba uopće dvojiti da je strah vrlo veliki. Iako nismo članica EMU, odnosno nemamo euro kao platežno sredstvo, vrlo je velika povezanost naše ekonomije sa zbivanjem s jedinstvenom europskom valutom (tečaj kune) i europskom ekonomijom (izvoz, zaduženost, turizam…). Priča ne bi bila potpuna kad u ovoj europskoj priči ne bismo dotakli otvaranje tri posljednja poglavlja u pretpristupnim pregovorima o hrvatskom članstvu u Europskoj uniji. Hrvatsko članstvo u Europskoj uniji je od prvorazrednoga nacionalnog interesa, kako za hrvatsku državu i društvo, tako i za hrvatsko gospodarstvo. I da ni ovdje ne bude nikakve zabune: hrvatska poduzeća će se u EU boriti s brojnim drugim ponudama. Uostalom, ni sada nije ništa drukčije. Naša će se poduzeća tada boriti i na domaćem tržištu s brojnim ponudama europskih poduzeća. Također ni sada nije puno drukčije. Ostaje nam još relativno kratko vrijeme za zadnje “peglanje” i pripremu za ulazak u EU. Tu svakako vrijedi napomenuti da se u uvjetima krize i smanjenja državnog proračuna moraju ojačati administrativni kapaciteti kako bismo povukli čim veći dio predviđenih sredstava europskih kohezijskih fondova. Da ne ispadne da više moramo platiti u zajedničku europsku blagajnu, nego što ćemo uspjeti iz nje povući. Ili da osiromašena hrvatska poduzeća ne plaćaju poticaje poduzećima bogatijih europskih članica.

Kraj pregovora
Kad je već riječ o skupu europskih poslodavaca i našem članstvu u EU, valja spomenuti kako predstavnici poslodavačkih udruga brojnih europskih zemalja našu zemlju već vide u EU. I gotovo u svim razgovorima koje sam vodio na marginama skupa otvorila se kao obvezna tema hrvatsko članstvo u EU. Nezaobilazno pitanje glasilo je: kad će napokon završiti ta naša saga? Odgovarao sam kako ovo “odugovlačenje” nikako nije posljedica hrvatske opstrukcije, već bi se moglo znatno prije reći nekih drugih okolnosti koje su produkt europskih nedorečenosti. I da se završetak pregovora (odnosno zatvaranje preostalih desetak poglavlja) može očekivati najvjerojatnije do kraja ožujka iduće godine (postoji naravno i optimističniji scenarij s predviđanjem završetka pregovora do kraja ove godine, ali i pesimističnijih koji govore o kraju iduće godine kao kraju pregovaračkog procesa). Taj bi ožujak mogao biti zanimljiv jer bi se prema tom scenariju pretpristupni ugovor mogao pripremiti za kraj lipnja za sastanak na vrhu u Budimpešti. A onda u desetak mjeseci trebale bi završiti sve nacionalne ratifikacije u 27 zemalja članica. I onda nam se smiješi 1. svibnja 2012. kao mogući datum punopravnog članstva. Ili za manje od dvije godine. I puno i malo vremena do članstva. Puno, ako se zna koliko traje pregovarački proces. Malo, ako se zna što sve još treba napraviti u našoj zemlji kako bismo se kvalitetno pripremili za ravnopravno sudjelovanje u političkom životu zajednice europskih država, ali i na jedinstvenom europskom tržištu. To će biti vrlo težak zadatak i velik izazov.

Bernard Jakelić, v. d. direktor HUP-a