Moji su preci prispjeli u Južnu Afriku početkom 20. stoljeća u potrazi za nojevim perima, nakon čega su vodili krčmu upitnog ugleda u Johannesburgu za vrijeme zlatne groznice, a zatim su otvorili trgovinu. Premda sam rođen u Londonu, djetinjstvo su mi obilježili dugi boravci ovdje, suncem okupani dani na koje je već pomalo padala sjena zlih slutnji.

Oko obiteljskih bazena u predgrađima Johannesburga zarumenjenima cvjetovima jakaran-de, uz roštilj, razgovor je često polazio u smjeru kako će se voda u bazenima zacrvenjeti od krvi u idućih godinu dana kad se sustav aparthejda raspadne, a većinsko crnačko stanovništvo započne svoju neminovnu osvetu. No ovo-ga puta su proroci sudnjeg dana bili u krivu. Zahvaljujući Nelsonu Mandeli i uz pomoć posljednjega bjelačkog predsjednika F. W. de Klerka, Južnoafrička Republika izbjegla je rasplet poput onoga u Zimbabveu. Prošla je tranziciju, ako već ne u “naciju duge” (Mandelin izraz), onda barem u slobodu. Od 49 milijuna stanovnika 4,5 mili-juna su bijelci, i iako ovu prekrasnu zemlju razdiru siromaštvo i kriminal, svi stanovnici ponose se svojim južnoafričkim identitetom. Licem u lice s tim trajnim problemima, tako je lako zaboraviti da je ova nacija ne tako davno stajala na rubu ponora. Stoga ovdje nećete moći dobiti objektivan prikaz otvorenja prvoga afričkog Svjetskog prvenstva. Točnije, taj doživljaj ovdje je prožet povijesnom naklonošću prema zemlji koja eksperimentira dvama bitnim sastojcima zdravih društava na kontinentu koji pak odlikuje njihov manjak: slobodom i onime što predsjednik Jacob Zuma, četvrti crni predsjednik od 1994., naziva “nerasizmom”. Međutim, čak ni ta naklonost ne može skriti očiglednu činjenicu: nismo u Njemačkoj, domaćinu učinkovitoga i uravnoteže-noga Svjetskog prvenstva 2006. godine. Poput mnogih drugih, i ja sam zapeo u prometu te morao propješačiti nekoliko kilometara do stadiona (“grada nogometa” u nekoć crnačkoj gradskoj oblasti Soweto) i uzalud tražiti upute od izbezumljenih službenika. Neke karte ne odgovaraju sjedalima.

U Durbanu je zbog malih plaća došlo do pobune među sigurnosnim dužnosnicima. Autobusi se ili jednostavno ne pojave ili stanu usred ceste zbog prometne gužve, pa su nogometni navijači u Cape Townu ostavljeni na milost i nemilost kišnom vremenu. A dužnosnici iz Johannesburga trpe neugodnosti poput kašnjenja na utakmice. Da, nismo u Njemačkoj ili Švicarskoj, u zemlji smo u kojoj većina crnaca još živi u kolibama, u kojoj samo 60 posto kuća ima kanalizaciju, u kojoj tri četvrtine stanovnika zarađuje manje od sedam tisuća dolara na godinu, u kojoj je oko šest milijuna ljudi HIV pozitivno i u kojoj je službena stopa nezaposlenosti najviša na svijetu i iznosi 25 posto. Stoga se udobno smjestite i opustite jer ovo će Svjetsko prvenstvo biti drukčije. Navodno su upravo to dužnosnici Fife i željeli kad su odabrali Južnoafričku Republiku te, nadamo se, ono što su barem neki navijači spremni prihvatiti. Svjetsko prvenstvo u Africi na početku 21. stoljeća važan je korak u mijenjanju percepcije kontinenta koji je Zapad oduvijek bio spreman poharati, ali rijetko spreman prihvatiti pod njegovim uvjetima. Baš poput Južne Af rike, i cijeli kontinent raste te postaje slobodniji unatoč trajnosti njegovih dobro poznatih problema: bolesti, siromaštva i nasilja. Možda se najveći kulturalni sraz dogodio u vezi s plastičnom trubom ili vuvuzelom, kojom stanovnici Južne Afrike glasno trube tijekom utakmica. Mnogi zapadnjaci su bijesni. Oni pripadaju milijunskoj skupini ljudi koji obožavaju putovati, no žele da njihovo odredište reproducira mir i udobnost vlastitog doma. Međunarodne televizijske kuće se žale. Njemačka stranica na Facebooku pod imenom “Za-ustavite vuvuzele na Svjetskom prvenstvu 2010.” ima više od 6000 sljedbenika, a engleska više od 100.000. Istina, trube proizvode zaglušujuću buku od koje lako dobijete glavobolju. Zbog njih se ne čuje navijanje. No kao što je lokalni komičar Trevor Noah napisao na Twitteru: “Nakon samo jednog vikenda Europa želi zabraniti vuvuzele – da su barem tako žurno reagirali kad je trebalo zabraniti ropstvo.”

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Izvještaj, Roger Cohen