Stoljećima su Europljani bježali u Ameriku u potrazi za osobnim, vjerskim i političkim slobodama, za sigurnošću i boljim životom, za samostalnošću i neovisnošću koja bi im omogućila da svojim radom osiguraju egzistenciju, a mnogi i da steknu bogatstvo. Tu ambiciju jednostavno su nazvali “američkim snom”. No, sada su se stvari bitno promijenile. Sada sve više Amerikanaca pogledava s druge strane Atlantika u potrazi za socijalnom sigurnošću, kvalitetnijim životom, solidarnošću, slobodnim vremenom… Kako se, dakle, američki premetnuo u europski san u okviru Europske unije opisao je u svojoj najnovijoj knjizi američki politolog Jeremy Rifkin, osnivač i predsjednik fondacije koja se bavi utjecajem novih tehnologija na gospodarstvo, okoliš i društvo. Rifkin je poznat po svojim radikalnim stavovima o mogućim posljedicama nepromišljene primjene novih tehnologija, objavio već dvadesetak knjiga, a kao kolumnist redovno piše za Los Angeles Times, Guardian, Frankfurter Allgemeine, Espresso, El Pais i Le Monde. Glasi i kao jedan od intelektualaca s najvećim utjecajem na američku politiku.

Izgubljeni ideal
Rifkin je previše iskusan da bi se svrstao među one tisuće dokonih Amerikanaca koji Europu doživljavaju kao neko historijsko područje turističkog istraživanja. Njegovo oduševljenje mnogo je dublje i seže u sve pore društva, od politike i ekonomije, do zdravstva, socijale, kriminala, kulture. Njegova usporedba Amerike i Europe pogubna je za njegovu domovinu koja se, po njegovom dubokom uvjerenju, jako izmijenila i izvrgla u suštu suprotnost onom idealu kojem su težili milijuni useljenika. U prvom redu, Rifkin je šokiran načinom razmišljanja svojih sunarodnjaka. Oni su duboko uvjereni u to da su “izabrani narod” od Boga, prožeti su religioznošću, dvije trećine Amerikanaca pa čak i visoko obrazovanih vjeruje u đavla, a trećina ih misli da je Bibliju napisao sam Bog. Sve to Europljanima je veoma čudno i strano. Takva slijepa zanesenost Amerikanaca prenosi se i na odnos prema svojoj naciji. Čak 72 posto građana SAD ponosno je na svoju zemlju i uvjereni su da upravo Amerika mora biti uzor drugim državama, a isto vjeruje manje od polovine Europljana. Takvi Amerikanci, piše Rifkin, u ostvarenju svog “američkog sna” uzdaju se u dobitak od ulaganja, nasljedstva ili puke sreće. “Nijedna od tih kategorija ne iziskuje ni naporan rad ni ustrajnost, što je Benjamin Franklin smatrao presudnim za postizanje uspjeha u Americi”, piše Rifkin. U tome se očituje prva velika razlika Europe i Amerike koja je toliko oduševila Rifkina. Dok 68 posto Amerikanaca misli da mogu osobno utjecati na uspjeh u životu, isti postotak Nijemaca misli potpuno drugačije. Europljani su solidarniji prema siromašnima, dok Amerikanci siromašne optužuju za nesposobnost, nespremnost na rad i rizik te smatraju da država ne bi trebala voditi računa o njima. No gospodarski pokazatelji ne daju Amerikancima za pravo da se postavljaju s visine prema ostatku svijeta. Produktivnost u Europi u naglom je porastu, Norveška, Njemačka, Francuska uz pomoć Belgije, Danske, Austrije, Finske, Italije i Švicarske, ostvaruju veću produktivnost od SAD-a. Istovremeno, Europljani mnogo kvalitetnije žive i čak traže smanjenje radnog tjedna, kao što je to učinila Francuska, a Belgija uvela neke inovacije u radno zakonodavstvo. Primjerice, francuski radnici godišnje na poslu provedu 1562 sata, a američki 1877 sati.

Pa ipak, Francuzi su produktivniji od Amerikanaca. Prosječan američki radnik godišnje radi deset tjedana više od njemačkog, a četiri i pol više od britanskog radnika. Europljani kažu da rade da bi živjeli, dok Amerikanci žive da bi radili. Pa ipak, Europa je za Rifkina “pritajeno gospodarsko čudo”. BDP Europske unije od 10,5 bilijuna dolara premašio je američki BDP od 10,4 bilijuna, euro je sve snažniji i sve privlačniji izvaneuropskim ekonomijama koje postaju sve sklonije svoje devizne rezerve isprazniti od nevrijednog dolara i napuniti ih eurima. Rifkin pritom poseže za zanimljivom usporedbom. On ne želi gospodarstvo jedne europske zemlje komparirati sa SAD-om, već uspoređuje pojedinačno europske i američke države. Tako BDP najsnažnijeg europskog gospodarstva, onog njemačkog, s 1866 milijardi dolara premašuje BDP Kalifornije od 1344 milijarde. BDP Velike Britanije duplo je jači od New Yorka, Francuska je jača od Teksasa, Italija od Floride i tako dalje. Svih 25 zemalja EU gospodarski je snažnije od 25 najjačih država SAD-a. Od 140 najvećih svjetskih kompanije u izboru Fortune 500, 61 je iz Europe, a samo 50 iz SAD-a. Nokia je najjači proizvođač mobilnih telefona i još 1998. godine premašila je američku Motorolu. Europski izdavači Bertelsmann i Pearson posjeduju največe američke izdavačke kuće, Airbus drži 76 posto svjetskog tržišta, nizozemski maloprodajni lanac prehrambenih proizvoda Royal Ahold posjeduje 1400 trgovina u SAD-u i druga je takva kompanija u svijetu. Četrnaest od dvadeset najvećih banaka u europskim je rukama (čak tri od četiri najveće), u kemijskoj industriji BASF je na prvom mjestu, na području strojarstva i građevinarstva među pet tvrtki tri su iz Europe. Europljani su dominantni i u industriji osiguranja, u telekomunikacijskoj industriji europske kompanije po veličini zauzimaju šest od prvih 11 mjesta. I da stvar bude naizgled apsurdnija, unatoč tvrdnji da mala poduzeća čine okosnicu američkog gospodarstva, samo 46 posto Amerikanaca radi u malim i srednjim poduzećima, za razliku od dvije trećine Europljana.

Rasipanje energije
Europska unija može se podičiti sa 2,6 milijuna milijunaša, dok ih SAD ma 2,2 milijuna. Europa je 2000. godine stekla sto tisuća novih milijunaša, dok ih je Amerika izgubila 88 tisuća. Jedna trećina ukupnog broja svjetskih milijunaša – njih 7,2 milijuna – živi u Europi. Da stvar učini još pogubnijom za Amerikance, Jeremy Rifkin osporio je kvalitetu BDP-a u izračunavanju stvarne kvalitete života svake zemlje. BDP uključuje i brojne štetne čimbenike, poput zagađenja zraka, proizvodnje oružja za masovno uništavanje, podizanja represivnog sustava, a sve to negativno utječe na kvalitetu života. Stoga Rifkin od američkog BDP-a, koji za europskim zaostaje sto milijardi dolara, oduzima razliku od 244 milijarde dolara izdvajanja za obranu u 2002. godini, a zatim i navodi kako je Amerika 2000. godine potrošila trećnu više toplinske energije za gotovo sto milijuna manje stanovnika od EU. Trećina ukupnog troška, oko 240 milijardi dolara, čisto je rasipanje energije. Nadalje, SAD na suzbijanje zločina troši mnogo više od bilo koje europske zemlje. Godine 1999. SAD su potrošile 147 milijardi dolara za policijsku zaštitu i zatvore, što je 1,4 posto BDP-a. To, međutim, nije ni čudno ako se uzme u obzir nevjerojatna statistika: broj ubijenih u SAD-u četiri puta je veći od broj ubijenih u Europi. U zemljama EU u prosjeku je 87 zatvorenika na sto tisuća stanovnika, u Americi je taj prosjek nevjerojatnih 685 zatvorenika na sto tisuća stanovnika. Taj podatak lijepo se uklapa u rezultat jedne ankete iz 2000. godine prema kojoj čak 24 posto Amerikanaca smatra kako je prihvatljivo posegnuti za nasiljem kako bi se dobilo ono što se želi.

Američki minus u zdravstvenom osiguranju

U Europskoj uniji na sto tisuća stanovnika dolaze 322 liječnika, u Americi 279. Amerika se nalazi na 26. mjestu po stopi smrtnosti dojenčadi, što je daleko ispod rezultata EU, a jednako su porazne i statistike o prosječnoj životnoj dobi. U Europi (s iznimkom deset novih članica) ona iznosi 81 godinu za žene i 75 za muškarce, dok je u Americi životna dob žena 79, a za muškarce 74 godine. Svjetska zdravstvena organizacija svrstala je SAD na 37. mjesto po sveukupnom zdravstvenom stanju, a po pravednosti zdravstvene skrbi na 54. mjesto. Jedino SAD i Južnoafrička Republika ne pružaju zdravstvenu skrb svim svojim građanima, više od 46 milijuna ljudi u Americi trenutno je bez zdravstvenog osiguranja. Ironično, SAD istovremeno najviše izdvaja na zdravstvenu skrb po stanovniku, ali to odlazi na administraciju i davanja povezana s vođenjem sustava zdravstvene skrbi koji je isključivo tržišno orijentiran. Po siromaštvu djece SAD je na 22., pretposljednjem mjestu među razvijenim zemljama i trenutno 11,7 milijuna djece mlađe od 18 godina živi ispod praga siromaštva.