“Halo, Abhisit!” viknuo je mladić u zamišljenom razgovoru s premijerom, držeći u ruci zamišljen telefon. “Hvala što ste nama, glupoj stoki, darovali ovaj vlak! Šteta što ste nas dotukli!”

Dok se sunce budilo nad domaćim rižinim poljima nakon noćne vožnje vlakom koju je financirala vlada, jedan je muškarac lupao plastičnom čašom po sjedalu i pjevušio: “U crvenoj smo zoni, u crvenoj smo zoni.” Nakon dva mjeseca u zagušljivoj gradskoj vrevi središta Bangkoka te dva dana nakon što je u vojnoj akciji ubijeno petnaest ljudi, prosvjednici protiv vlasti, poznatiji kao “crvenokošuljaši”, vraćali su se kući u okorjelu, podijeljenu i gnjevnu sredinu koju su uspjeli promijeniti. Iz provincije Udon Thani, ruralnoga kraja koji se smatra središtem opozicije, tisuće je sinova i kćeri otišlo suprotstaviti se vladi u Bangkoku, a ljudi koji su se vlakom 133 vraćali kući digli su glasnu pobunu. “Mislim da pokret crvenokošuljaša postaje sve snažniji”, izjavio je Phasue Yongyut (40), seljak koji je proveo dva mjeseca na prosvjednim barikadama opremljen praćkom. “Pucnjava samo pomaže crvenom pokretu. I dalje ne brojimo pobjednike i gubitnike. No sukoba će još biti. Ne znam kako će to završiti.” Prosvjednici su zahtijevali da se vlada raspusti, ali ono za što se doista bore jest poštenje i jednakost. “Svugdje u svijetu prisutan je razvoj”, kaže Yongyut. “Naš je problem što smo spori i uvijek kaskamo.” Onog dana kad je gorio Bangkok, nakon što su zapaljeni robni centri, burza i zgrade banaka, gorio je i Udon Thani, glavni grad istoimene provincije.

Bio je to jedan od četiri grada na sjeveroistoku Tajlanda, inače središta najgorljivijih zagovornika crvenog pokreta, u kojem su prosvjednici palili gradske vijećnice. Prosvjednici su se vratili sa zastrašujućim snimkama nasilja u Bangkoku. Glasine kruže da je riječ o stotinama, čak i tisućama poginulih na ulicama, zbog čega se već govori o osveti. U to su se vrijeme, 23. svibnja, na napuštenim ulicama okupljali građani Bangkoka, pripadnici srednje klase, noseći krpe, metle, četke, čak i četkice za zube, kako bi očistili ulice, pločnike i zidove te pokušali spasiti svoj grad. Lokalni vođe u Udon Thaniju ne žele čuti umirujuće riječi premijera Abhisita Vejjajive, a njihov gnjev i odlučnost rastu. “Mislim da ne smijemo upotrebljavati riječi kompromis i pomirdba”, izjavio je Phajuang Natthayot, lokalni vođa prosvjeda koji se planirao sam prijaviti u policiju kako bi ga mogli ispitati u vezi sa sudjelovanjem u demonstracijama. “Mi ćemo ostati na svome, a vi ostanite na svome”, kaže. “Kompromisa više nema, a zemlja osmijeha će nestati.” Nedavno je razgovarao s prijateljima u, kako kaže, čvrstoj crvenoj zoni grada, četvrti Vaesine, kako Tajlanđani zovu Versailles. “Ne, ne, ne, ne, nema više osmijeha!” kaže kućanica Chandabao Cheewanant koja nosi crvenu majicu. Kaže da joj ne bi palo napamet posuditi ni brašno od susjeda koji podupire vladu , a takvi su poznatiji kao “žutokošuljaši”. Neki pobornici crvenog pokreta žive u udobnim kućama od cigle te voze motocikle ili automobile, ali kažu da ih je dobrostojeća žutokošuljaška elita smatrala neobrazovanom stokom. “Drukčije hodamo”, kaže Natthayot. “Razmišljamo na različit način. Živimo različite živote. Žuti nas smatraju nižom klasom, smatraju nas glupima.”

U provinciji Udon Thani živi 1,5 milijuna ljudi, no glavni grad ostavlja dojam malog mjesta, u kojem svatko zna koje si boje. Na malom privatnom fakultetu u blizini središta grada nekoliko istaknutih gradskih žutokošuljaša izjavilo je da crvene smatraju siromasima koje su njihovi vođe propagandom uvukli u mržnju prema višim slojevima. “Moramo prihvatiti da većina njih dolazi sa sela, da nisu obrazovani i da ih je vlada dugo zanemarivala”, izjavio je Naengnoi Yanwaree, profesor pedagogije. “Lokalni radio truje ih krivim informacijama, ljutnjom, mržnjom prema žutima i prema monarhiji.” Onog dana kad je gorio Udon Thani, potpukovnik Kositpong Ninake izjavio je da prosvjednike ne mogu zaustaviti bez prekoračenja nužne sile. “Oni nisu moji neprijatelji”, rekao je. “Kakve god boje bile njihove majice, oni nisu moji neprijatelji.” Međutim, priznao je da smatra da se državna kriza neće lako riješiti. Rješenje kojem se nadao nije bilo ni vojne ni političke prirode. “Mi smo svi Tajlanđani i osjećamo da bi se moglo dogoditi čudo”, rekao je. “Moglo bi se nešto dobro dogoditi. Moglo bi se dogoditi čudo.”

Seth Mydans