Diljem zapadne Europe “supersile životnog stila”, cjeloživotna uvjerenja i stečevine odjedanput su došli u pitanje. Dužnička kriza koja prijeti euru potkopala je i održivost europskog standarda socijalnog blagostanja koji su od kraja Drugoga svjetskog rata gradile ljevičarske vlade.

Europljani su se hvalili svojim socijalnim modelom koji je podrazumijevao obilje slobodnih dana, rana umirovljenja, državni sustav zdravstvene zaštite i znatnu socijalnu pomoć, ističući ga u usporedbi s okrutnim američkim kapitalizmom. Imali su koristi i od minimalnih ulaganja u vojsku jer ih je štitio NATO i američki nuklearni kišobran. Osim toga više poreze ulagali su u sigurnosnu mrežu “od kolijevke do groba”. “Europa koja štiti” slogan je Europske unije. No diljem Europe države s velikim budžetima, sve manjim fiskalnim prihodima i sve starijim stanovništvom sada ulaze u sve veće dugove, a to nije kraj loših vijesti. Sa smanjenim rastom, niskom stopom nataliteta i visokom životnom dobi Europa sebi više neće moći priuštiti lagodni životni stil ako ne provede mjere štednje i ne uvede bitne promjene. Države nastoje umiriti ulagače smanjenjem plaća, povećanjem zakonskoga dobnog minimuma za umirovljenje, povećanjem broja radnih sati te smanjenjem mirovina i prava na zdravstvenu zaštitu. “Sad smo u fazi spašavanja”, izjavio je Carl Bildt, švedski ministar vanjskih poslova. “No ubrzo bismo morali prijeći u fazu reformi. Najveći problem je zapravo deficit reformi”, izjavio je Bildt, upućujući na nužnost strukturnih promjena. Ljudi na pokušaje vlada da smanje potrošnju zasad reagiraju pesimizmom i ljutnjom, ali shvaćaju da je sadašnji sustav neodrživ. Atenjanjin Aris Iordanidis (25), diplomirani ekonomist koji radi u jednoj knjižari, protivi se plaćanju visoke stope poreza kojom se financira prenapuhani grčki državni sektor i ljudi koji u njemu rade.“Godinama samo sjede, piju kavu, razgovaraju telefonom i onda sa 50 godina odu u mirovinu s velikom mirovinom”, kaže Iordanidis. “Što se nas ostalih tiče, kako je krenulo, svi ćemo raditi do sedamdesete.”

Rimljanin Aldo Cimaglia ima 52 godine, vodi tečaj fotografije i duboko je razočaran svojom mirovinom. “Sve će otići kvragu jer neće ostati nitko tko će puniti državnu blagajnu da bi se mirovine mogle isplaćivati”, rekao je. “I nije riječ samo o meni; ova zemlja nema budućnosti.” Promjene su postale nužne. Stanovništo Europe brzo stari, a stopa nataliteta opada. Nezaposlenost raste jer su se tradicionalne industrijske grane preselile na azijsko tržište. Uza sve to čitava regija ne uspijeva biti konkurentna na svjetskim tržištima. Prema predviđanjima Europske komisije do 2050. godine udvostručit će se broj Europljana starijih od 65 godina. Pedesetih godina prošlog stoljeća u naprednim je gospodarstvima bilo sedam zaposlenih na jednog umirovljenika. Do 2050. omjer će se u Europskoj uniji smanjiti na 1,3 prema 1. “Lagodna su vremena završila za Grčku, Portugal, Španjolsku i slične, ali i za nas”, izjavio je Laurent CohenTanugi, francuski pravnik koji je za francusku vladu proveo istraživanje o položaju Europe u okvirima svjetske ekonomije. “Mnogi Europljani ne žele razmišljati u ovim okvirima, no to je oluja koja će nas sve brzo zahvatiti. Više si ne možemo priuštiti stari socijalni model i zbilja postoji potreba za strukturnim reformama.” Parižanka Malka Braniste (88) živi od mirovine pokojnog supruga. “Zabrinuta sam za nove generacije”, rekla je tijekom ručka sa snahom Dominique Alcan (49). “Oni koji ne štede neće ništa dobiti.” D. Alcan radi kao trgovačka putnica i misli da će morati raditi dulje. “No bojim se da nikad više nećemo živjeti kao što smo dosad. Neću moći raditi ovo što radim sa 63 godine; posao trgovca jako iscrpljuje.” Brojke dokazuju koliko je situacija ozbiljna. Bruto javna potrošnja za socijalni sektor u EU porasla je sa 16 posto bruto domaćeg proizvoda 1980. na 21 posto 2005. u usporedbi sa 15,9 posto u SAD-u.

U Francuskoj ona sada iznosi 31 posto i najviša je u Europi, s tim da mirovine čine više od 44 posto ukupne potrošnje, a zdravstvo 30 posto. Izazov promjena naročito je zastrašujući za Francuze s obzirom na to da je Francuska poduzela manje od svojih susjeda kako bi smanjila dugovanja. U Švedskoj i Švicarskoj 7 od 10 ljudi radi nakon pedesete. U Francuskoj je to slučaj samo s polovicom. Zakonska dob za umirovljenje u Francuskoj je 60 godina, dok je Njemačka nedavno povisila granicu na 67 godina za sve rođene nakon 1963. godine. Kad poslijeratne generacije odu u mirovinu, broj umirovljenika u Francuskoj do 2050. će porasti za 47 posto, dok će broj zaposlenih mlađih od 60 ostati isti. Problemi su znatno opasniji Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj koje su prigrlile europske demokratske ideale, a nove su demokracije europske zemlje prihvatile u poslijeratno doba zbog političkih razloga, možda i prerano s obzirom na njihov gospodarski razvoj u to doba. Na plećima eura izgradile su raskošne državne sustave, ali to se sada mora promijeniti. Zbog straha od insolventnosti Grčka je zamrznula mirovine na sljedeće tri godine i sastavila prijedlog zakona da se dobna granica umirovljenja povisi na 65 godina. Zamrznula je i plaće u javnom sektoru i smanjila beneficije za zaposlene u državnoj službi. Portugal je smanjio plaće viših javnih dužnosnika i političara za 5 posto i povećao poreze; Španjolska reže plaće državnoj službi za 5 posto te planira zamrznuti plaće u 2011., a otkazuje i sve javne projekte. No sve tri države moraju poduzeti dodatne mjere kako bi povećale rast, ponajprije mijenjanjem krutih procedura zapošljavanja zbog kojih je izrazito skupo zapošljavati i otpuštati zaposlenike, a nezaposlenost je i dalje visoka. Atenjanin Iordanidis, koji u knjižari prima plaću od 800 eura, vidi pozitivnu stvar. “To je prilika da restrukturiramo truli sustav i stvorimo državu koja funkcionira.”

Steven Erlanger; izvještaju su pridonijeli Maia de la Baume i Scott Sayre iz Pariza, Niki Katsantonis iz Atene i Elisabetta Povoledo iz Rima