Španjolska, što možda svima nije poznato, deveta je zemlja po BDP-u u svjetskom poretku, po udjelu stranih ulaganja je na šestome mjestu, kao i po izvozu. Španjolsku karakterizira vrlo visokokvalificirana radna snaga, što se smatra presudnom važnošću. Od ukupne proizvodnje se 25 posto izvozi, a u djelatnostima koje su povezane s izvozom zaposleno je 35 posto od ukupnog broja zaposlenih.

No to se nije dogodilo preko noći niti samo od sebe, već je posljedica dugogodišnjih ulaganja u cjelokupnu infrastrukturu, koje je započelo početkom osamdesetih kada je Španjolska ušla u EU. To je bilo netom nakon vladavine Franca i dugoga građanskog rata koji je Španjolsku gotovo odveo u izolaciju, ali njegovim odlaskom otvorili su se prema svijetu te je Španjolska danas najveći investitor u Latinskoj Americi. I dok je 1970. godine, za vrijeme vladavine Franca, Španjolska izvozila milijardu eura, danas izvozi 188 milijardi eura. Cijelo to vrijeme obilježeno je stabilnom ekonomskom politikom, bez obzira na aktualnu političku vlast. Da Španjolska treba izvoziti, složili su se svi, od sindikata, političkih stranaka, preko privatnog sektora do akademske zajednice i nevladinih udruga. Čak su postigli jedinstvenost u tome da su čak i španjolski sindikati prihvatili da to katkad znači i gašenje domaćih tvornica koje odlaze za jeftinijom radnom snagom, ali u konačnici boljitak za sve. Upravo zbog svega navedenog Europska komisija je 2008. proglasila Španjolsku najboljom zemljom s primjerom ulaganja u internacionalizaciju malog i srednjeg poduzetništva. Internacionalizacija je više od samog izvoza mada se ugrubo može nazvati i izvozom, ali to je ukupnost svih mjera od informacija, kontakata, preko identifikacije partnera, treninga, financiranja, politike zapošljavanja do inovacija, poreznog sustava i infrastrukture, dakle sve ono što zajedno pridonosi izvozu. Gospodarski odnosi između Hrvatske i Španjolske imaju dovoljno prostora za unapređenje i veći obujam vanjskotrgovinske razmjene. Ukupna vrijednost robne razmjene u 2009. bila je tek oko 300 milijuna eura, od čega je izvoz iz Republike Hrvatske u Španjolsku iznosio oko 50 milijuna eura, a uvoz iz Španjolske oko 250 milijuna eura.

Hrvatske mogućnosti
Dakle, pet puta smo više uvozili nego izvozili u Španjolsku, tj. pokrivenost uvoza izvozom bila je na razini 20 posto. Mogućnost hrvatskog izvoza u Španjolsku postoji u području brodogradnje, elektroindustrije, metaloprerađivačke industrije te prehrambene industrije, a Španjolska ulaganja u našu zemlju mogu biti u telekomunikacijama, modernizaciji željeznica i proizvodnji vagona, modernizaciji i obnovi infrastrukture, turizmu i energetici. UN-ova studija izrađena 2008. godine istražila je na primjeru deset najuspješnijih zemalja, tj. najboljih svjetskih praksi, što rade te zemlje kad pomažu internacionalizaciju malog i srednjeg poduzetništva, odnosno kako pri tome surađuje privatni i javni sektor. Pokazala se jedna zanimljivost, a to je da svih deset uspješnih zemalja ima devet zajedničkih karakteristika, bez obzira na kojem dijelu svijeta se zemlja nalazila, tj. sve rade nešto na isti način. Dakle, što tih deset zemalja radi dobro, tj. što možemo naučiti iz njihova iskustva? Pri odabiru najuspješnijih zemalja kriterij je bio da to budu zemlje s brzim gospodarskim rastom, ali srednje veličine. Odabrane su sljedeće zemlje: Australija, Španjolska, Finska, Irska, Malezija, Novi Zeland, Češka, Koreja, Singapur i Švedska. Prvi od devet elemenata jest da imaju dinamične strategije, što znači da ih mijenjaju i na lokalnoj i nacionalnoj razini, ovisno o gospodarskom trenutku. To je odgovor na česte primjedbe koje čujemo u Hrvatskoj, a to je da je za sve kriva strategija koju nemamo, tj. u kojoj netko nije jasno naveo koje će se grane gospodarstva poticati. Jer tada bi kao sve bilo riješeno. Te zemlje možda i imaju tako definirane sektore, ali ih stalno mijenjaju, dok bi kod nas netko htio da se npr. kaže “poticat ćemo turizam i ništa drugo”. Što očito ne valja niti je potrebno. Drugi je važan faktor ortodoksna, tj. stroga ili kruta makroekonomska politika. To znači da nema visoke inflacije, velikog deficita i drugih nepovoljnih makroekonomskih pokazatelja jer ako oni postoje, privatni sektor ne može biti uspješan. Treća je karakteristika da su sve te zemlje znatno ulagale u obrazovni sustav, od osnovne škole do fakulteta, a četvrti da se na mikrorazini potiče poslovna klima i pojednostavljuje birokracija.

Drugim riječima, da je lagano otvoriti i voditi biznis. Peta je osobina da su sve zemlje snažno orijentirane prema promociji izvoza i inovacijama. Šesta je osobina da su sve zemlje imale fokus na srednji i dugi rok, što u praksi znači da npr. pomagati poduzećima u izlasku na strana tržišta, što internacionalizacija jest, ne znači sufinancirati odlazak na bilo koji sajam, nego odabirati sajmove koji su strateški važni te pomagati poduzetniku da ode na sajam i treću godinu iako prve dvije nije realizirao poslove. A ne davati svima po malo jer je odlazak na sajam samo jedanput u životu zapravo bacanje državnog novca. Sedmi je faktor uspješnosti da država treba biti opredijeljena, tj. jasno se mora odlučiti da će osigurati financiranje svojih fondova jer nema opasnijeg za poduzetnike od nesigurnosti hoće li određeni fondovi postojati i sljedeće godine. Osmi je faktor konsenzus svih uključenih u prevladavanje krize, bilo političke ili ekonomske. Naime, u svim zemljama vidljivo je bilo da su se unatoč promjenama političkih stranki na vlasti u navedenim zemljama provodile iste gospodarske politike. To je jednostavno uvjet opstanka za mala poduzeća – da znaju da će politike prema gospodarstvu biti stabilne, neovisno jesu li na vlasti lijevi ili desni. I kao zadnji, ali nimalo manje važan faktor je da privatni sektor sudjeluje u donošenju i primjeni gospodarskih politika. Naime, ako toga nema, privatni sektor neće prepoznati gospodarske politike kao svoje.

Napuštena stajališta
Za nas kao udrugu koja predstavlja privatni sektor važno je vidjeti što su dobro radile uspješne zemlje u povezivanju javnog i privatnog sektora. Očekivati da sve odradi država, davno su napuštena stajališta. E tu su opet važne četiri stvari. Sudjelovanje privatnog sektora je esencijalno, odnosno bez toga jednostavno ne može. Ali treba se znati tko je voditelj cijelog procesa. To je u svim zemljama bio državni sektor, bilo kroz ministarstva ili agencije. Pri tome, primjerice, ni u jednoj zemlji to nije bilo ministarstvo financija jer je poznato da je ono konzervativno prema malom i srednjem poduzetništvu. Institucija koja će biti lider u procesu mora imati političku moć i kredibilitet prepoznat od privatnog sektora. Ta institucija treba imati ljudske resurse, sredstva, tj. budžet i podršku od najviše političke razine. Npr. u Češkoj je sam predsjednik zemlje ujedno i predsjednik tijela koje se bavi promicanjem izvoza. Druga je važna stvar da se mora dobro i jasno znati koja je institucija nadležna za koje aktivnosti, pa se treba jasno znati tko stranim ulagačima odobrava korištenje zemlje, smanjuje poreze i sl., a tko sufinancira odlazak na sajmove te tko odobrava porezne olakšice za inovacije. Treći je faktor da sve institucije trebaju biti apolitične, što znači da ne vežu svoje odluke uz politiku niti da tako zapošljavaju. Stoga primjer takvih apolitičnih institucija daju one koje imaju jak ljudski kadar, dobre plaće, rade transparentno i bez političkog favoriziranja. Četvrti i posljednji faktor je uspješnost birokracije, tj. izbjegavanje nepotrebnog administriranja gdje je god to moguće. Naveden je primjer čileanske izvozne agencije koja je, da bi se zaštitila od korupcije, uvela trinaest koraka u proceduri dobivanja poticaja za izvoz, što je zapravo rezultiralo neuspjehom i prevelikom administracijom. Svi ti primjeri neminovno nas moraju podsjećati na naša iskustva, nažalost često ne baš dobra. Za udrugu poslodavaca je zanimljivo da u Španjolskoj postoje brojna poslodavačka udruženja, od komora, koje su obvezne kao i u Hrvatskoj, do privatnih poput HUP-a. Kad kažemo privatnih, mislimo na to da država ne financira postojanje institucije, nego ona isključivo ovisi o dobrovoljnom članstvu kao što je to i u HUP-u. Dakle, u Španjolskoj postoji sustav obveznih komora i ima ih više od 80, ali 50% svojeg budžeta komore moraju utrošiti na poticanje izvoza. Pitanje je kakva je situacija u Hrvatskoj s obveznim trošenjem komorskih budžeta za namjenske aktivnosti? Ne znamo, ali smo sigurni da bi se izvoz mogao znatnije poticati s dijelom njihovih sredstava.