EN DE

U lagodnom životu Katarani su otuđeni

Autor: The New York Times
23. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Čini se da građanima Katara dobro ide. Voze velike automobile, žive u velikim kućama, dobivaju velike kredite kako bi mogli otplatiti velike satove i život na visokoj nozi.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Čete radnika iz nerazvijenih zemalja dolaze im graditi svjetlucave nebodere i obavljati sve poslove koje smatraju nedostojnima. Uza sve to, njihov narod ima dovoljno nafte i plina da dobra vremena potraju još desetljećima. Zašto onda ljudi ovdje izgledaju kao da su ljuti? Problem je, kako tvrde mnogi Katarani, u tome što se u njihovoj državi prema njima odnose kao prema manjini, što u stvari i jesu. Državljani Katara čine samo 15 posto populacije od 1,6 milijuna ljudi. Ta demografska neobičnost stvara istodobno osjećaj privilegiranosti i žrtve. “Prednost uvijek imaju stranci”, kaže Ali Khaled (23) koji će uskoro diplomirati u Londonu, a školuje se na teret države. Njegov rođak Omar Ali (24), koji se ispisao iz srednje škole i radi kao tehničar u jednoj tvrtki za električnu opremu, potvrđuje Alijeve riječi: “Uvijek misle da će stranac bolje obaviti bilo koji posao od Katarana iako je možda Kataranin idealan za neki posao.” U mnogo slučajeva jasno im je kako ih ljudi vide. “Katarani su jako razmaženi”, kaže Mohammed Saffarini, Arapin koji nije iz Katara, ali radi kao direktor centra za zdravstvenu zaštitu u katarskom Parku znanosti i tehnologije. “Važni su samo u kulturalnom i političkom kontekstu”, dodaje Saffarini uz komentar da Katarani često nisu dovoljno obrazovani, kvalificirani i vješti da bi mogli konkurirati na drugim tržištima rada. Katarani ne misle da su razmaženi. Naravno, ne moraju plaćati struju, vodu, obrazovanje ili zdravstvo i omogućeni su im povoljni stambeni krediti kad stupe u brak. Ako nemaju posao, lako dobiju državnu pomoć koja podrazumijeva izdašne mirovine, a priznaju da neće prihvatiti posao ako im ne odgovara.

Čini se da građanima Katara dobro ide. Voze velike automobile, žive u velikim kućama, dobivaju velike kredite kako bi mogli otplatiti velike satove i život na visokoj nozi.

Čete radnika iz nerazvijenih zemalja dolaze im graditi svjetlucave nebodere i obavljati sve poslove koje smatraju nedostojnima. Uza sve to, njihov narod ima dovoljno nafte i plina da dobra vremena potraju još desetljećima. Zašto onda ljudi ovdje izgledaju kao da su ljuti? Problem je, kako tvrde mnogi Katarani, u tome što se u njihovoj državi prema njima odnose kao prema manjini, što u stvari i jesu. Državljani Katara čine samo 15 posto populacije od 1,6 milijuna ljudi. Ta demografska neobičnost stvara istodobno osjećaj privilegiranosti i žrtve. “Prednost uvijek imaju stranci”, kaže Ali Khaled (23) koji će uskoro diplomirati u Londonu, a školuje se na teret države. Njegov rođak Omar Ali (24), koji se ispisao iz srednje škole i radi kao tehničar u jednoj tvrtki za električnu opremu, potvrđuje Alijeve riječi: “Uvijek misle da će stranac bolje obaviti bilo koji posao od Katarana iako je možda Kataranin idealan za neki posao.” U mnogo slučajeva jasno im je kako ih ljudi vide. “Katarani su jako razmaženi”, kaže Mohammed Saffarini, Arapin koji nije iz Katara, ali radi kao direktor centra za zdravstvenu zaštitu u katarskom Parku znanosti i tehnologije. “Važni su samo u kulturalnom i političkom kontekstu”, dodaje Saffarini uz komentar da Katarani često nisu dovoljno obrazovani, kvalificirani i vješti da bi mogli konkurirati na drugim tržištima rada. Katarani ne misle da su razmaženi. Naravno, ne moraju plaćati struju, vodu, obrazovanje ili zdravstvo i omogućeni su im povoljni stambeni krediti kad stupe u brak. Ako nemaju posao, lako dobiju državnu pomoć koja podrazumijeva izdašne mirovine, a priznaju da neće prihvatiti posao ako im ne odgovara.

Međutim, također se žale da imaju manje plaće od stranaca i da stranci dobivaju najbolje poslove u ključnim industrijskim granama kao što su financijski i visokoškolski sektor te mediji. “U tvrtki u kojoj radim ima tri stotine zaposlenika, od kojih je samo četvero ili petero Katarana”, kaže tehničar Omar Ali. “Dođem na posao i osjećam se kao da sam došao u Indiju.” Kaže da ga stranci nisu htjeli naučiti novim vještinama pa više nije motiviran. Frustracija dijelom izvire i zbog nevoljkosti vlasti da se pozabavi tim razlikama. Ovdašnji ljudi kažu da, kad bi došlo do nesuglasica, oni koji bi javno progovorili bili bi kažnjeni. Strance pošalju kući, a domaći ljudi ostanu bez posla. I Katarani i stranci opisali su društveni ugovor kojim se jamči materijalna sigurnost i financijska nagrada u zamjenu za neispitivanje vladinih odluka. Katar je ustavna monarhija sa šeikom Hamadom bin Khalifom Al-Thanijem i njegovim kabinetom ministara na čelu. Mnogi pogodbu smatraju dobrim potezom. No mnogo je onih koji ne žele kliziti u tišini svojih mercedesa, a jedan od njih je Ahmed J. Abdul-Rahman Abdul-Malik, nekadašnji voditelj televizijskih vijesti. Kaže da je bio bijesan kad ga nisu htjeli primiti kao voditelja na Al Jazeeri, popularnom satelitskom izvjestiteljskom kanalu koji se emitira iz Katara. Objavio je nekoliko članaka u lokalnim novinama u kojima se žali da se prema Kataranima u vlastitoj državi ponašaju kao prema građanima drugog reda. “Sinoć sam bio u društvu prijatelja i šalili smo se da smo svi ‘bivši’, to jest nezaposleni”, izjavio je dok je sjedao u svoj mercedes, a njegov sat optočen dijamantima svjetlucao je pod svjetlima parkirališta.

Michael Slackman; izvještaju je pridonio Mona El-Naggar

Autor: The New York Times
23. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close