EN DE

Hoće li neprijatelj mutirati?

Autor: The New York Times
16. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Kada je prošle godine predsjednik Obama odlučio suziti opseg sada već devetogodišnjeg rata u Afganistanu i Pakistanu, sa svojim je pomoćnicima razvio formulu koja zvuči poprilično jednostavno: potpuno odstraniti alQa’idu, a talibane samo lišiti časti, što će umanjiti snagu pokreta.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Sada, nakon neuspjela pokušaja napada autobombe na Times Squareu, koji se povezuje s pakistanskim talibanima, Washington si postavlja novo pitanje: jesu li intenzivniji napadi na Pakistan, posebice zračni napadi letjelica tipa Predator, zapravo smanjili razinu sigurnosti u Americi? Imaju li oni za posljedicu motivirati naizgled beznačajne pobunjenike na razmišljanje o napadu na Times Square i američke putničke zrakoplove, a ne samo Kabul i Islamabad? Ukratko, nadahnjuju li više napada na Ameriku nego što ih sprečavaju? Teško je to pitanje. U vrijeme kad je Obama preispitivao strategiju, logika se doimala prilično jasnom. Samo je alQa’ida imala ambicije i utjecaj dovoljno velik da prijeđe ocean i prenese rat na američko nebo i ulice. A većinu talibana i drugih militantnih grupa smatralo se fragmentiranim, regionalnim pobunjenicima, čiji se cilj veže uz područje oko kojeg su njihovi preci stoljećima ratovali. Nakon šest mjeseci i još nekoliko bombaških pokušaja, uključujući i onaj u New Yorku, ništa se više ne doima jednostavnim. Kako nas vojni zapovjednici stalno podsjećaju, u svim ratovima i neprijatelj ima pravo glasa. Sve se više čini da su ti neprijatelji izglasali suradnju na području talenata, ako ne i snaga. Nedavno je jedan viši dužnosnik američke obavještajne agencije izjavio da različiti pobunjenici sada tvore “vještičji napitak” snaga jer razmjenjuju financijske i komunikacijske stručnjake te odnedavno i najvažnije – bombaše. Da, svaka od tih grupacija i dalje ima vlastiti identitet i cilj, no te nijanse u razlikama čine se manje važnima nego ikada prije. Činjenica da tako raznolike grupe razmišljaju na sličan način zabrinjava Brucea Riedela, koji je sukreator prošlogodišnje prve revizije Obamine strategije za regiju. “Ovdje se spajaju dva odvojena pokreta”, kaže Riedel, sada viši suradnik u Centru Saban za politiku Bliskog istoka pri Instituciji Brookings, organizaciji za javnu politiku sa sjedištem u Washingtonu.

Kada je prošle godine predsjednik Obama odlučio suziti opseg sada već devetogodišnjeg rata u Afganistanu i Pakistanu, sa svojim je pomoćnicima razvio formulu koja zvuči poprilično jednostavno: potpuno odstraniti alQa’idu, a talibane samo lišiti časti, što će umanjiti snagu pokreta.

Sada, nakon neuspjela pokušaja napada autobombe na Times Squareu, koji se povezuje s pakistanskim talibanima, Washington si postavlja novo pitanje: jesu li intenzivniji napadi na Pakistan, posebice zračni napadi letjelica tipa Predator, zapravo smanjili razinu sigurnosti u Americi? Imaju li oni za posljedicu motivirati naizgled beznačajne pobunjenike na razmišljanje o napadu na Times Square i američke putničke zrakoplove, a ne samo Kabul i Islamabad? Ukratko, nadahnjuju li više napada na Ameriku nego što ih sprečavaju? Teško je to pitanje. U vrijeme kad je Obama preispitivao strategiju, logika se doimala prilično jasnom. Samo je alQa’ida imala ambicije i utjecaj dovoljno velik da prijeđe ocean i prenese rat na američko nebo i ulice. A većinu talibana i drugih militantnih grupa smatralo se fragmentiranim, regionalnim pobunjenicima, čiji se cilj veže uz područje oko kojeg su njihovi preci stoljećima ratovali. Nakon šest mjeseci i još nekoliko bombaških pokušaja, uključujući i onaj u New Yorku, ništa se više ne doima jednostavnim. Kako nas vojni zapovjednici stalno podsjećaju, u svim ratovima i neprijatelj ima pravo glasa. Sve se više čini da su ti neprijatelji izglasali suradnju na području talenata, ako ne i snaga. Nedavno je jedan viši dužnosnik američke obavještajne agencije izjavio da različiti pobunjenici sada tvore “vještičji napitak” snaga jer razmjenjuju financijske i komunikacijske stručnjake te odnedavno i najvažnije – bombaše. Da, svaka od tih grupacija i dalje ima vlastiti identitet i cilj, no te nijanse u razlikama čine se manje važnima nego ikada prije. Činjenica da tako raznolike grupe razmišljaju na sličan način zabrinjava Brucea Riedela, koji je sukreator prošlogodišnje prve revizije Obamine strategije za regiju. “Ovdje se spajaju dva odvojena pokreta”, kaže Riedel, sada viši suradnik u Centru Saban za politiku Bliskog istoka pri Instituciji Brookings, organizaciji za javnu politiku sa sjedištem u Washingtonu.

“Ideologiju globalnog džihada prihvaća sve više i više militanata, čak i oni koji nikada nisu previše razmišljali o široj svjetskoj slici. A to je uznemirujuće jer se time uvišestručuje snaga alQa’ide.” Riedel nastavlja: “Pritisak kojemu smo ih izložili prošle godine okupio ih je, što znači da nova mreža savezništava jača umjesto da slabi.” Tako se ono što se činilo kao sužavanje misije i ograničavanje na alQa’idu i njezine najbliskije suradnike (uključujući i pakistanske talibane) “sada izgleda kao mnogo šira misija nego prošle godine”. Razumijevanje uzročnoposljedičnih veza kada je u pitanju motivacija islamskih militanata uvijek je problematično. Kad god je upitan potiče li američki rat u Afganistanu i Iraku islamske militante na nove napade, bivši predsjednik Bush odgovarao bi da se nijedan od tih ratova nije vodio rano ujutro 11. rujna 2001. godine. Kad je predsjednik Obama preuzeo vlast, svi su mislili da će već i sama nazočnost crnog predsjednika koji ima rođake muslimane i gorljivo zagovara suradnju s islamskim svijetom biti loša vijest što se tiče novačenja u redove alQa’ide i talibana. Taj se argument danas rijetko čuje. Godinu nakon Obamina slavnoga govora upućenog muslimanskom svijetu iz Kaira, Pakistanci suradnju spominju manje od napada letjelica tipa Predator. A dužnosnici Bijele kuće sumnjaju kako njihova strategija pojačavanja pritiska može objasniti amaterski pristup nedavnim pokušajima bombaških napada. Tvrde da su militanti izgubili luksuz vremena za treniranje bombaša. Zadržavanje u vojnim kampovima omogućuje Predatoru da ih otkrije. Prema priči koju je istražiteljima ispričao Faisal Shahzad, osumnjičenik u slučaju Times Squarea, on se spojio s jednom skupinom militanata, zatim je proslijeđen drugoj te je prošao tek vrlo površan bombaški trening.

“Nije bio najbolji učenik, ali ni oni nisu bili vrhunski učitelji”, rekao je jedan viši dužnosnik nakon što je pregledao zapis sa saslušanja. Ono što je Shahzad imao bila je stvar koju pobunjenici ponajviše priželjkuju: jednostavan način da uđe u Sjedinjene Američke Države i napusti ih bez previše pitanja, i to s važećom putovnicom. Naravno, Sjedinjene Američke Države mogle bi biti učinkovitije u identifikaciji građana koji predstavljaju prijetnju. No isto bi tako terorističke skupine mogle otkriti učinkovitije načine treniranja novaka. Kako je primijetio Riedel: “Ne treba ti doktorat iz elektrotehnike da sastaviš autobombu. Ne moraš čak ni biti pismen.” Doista, pakistanski talibani već su aktivirali mnoštvo autobombi koje su bile poprilično djelotvorne protiv pakistanske vojske i obavještajnih agencija. Upravo su ti bombaški napadi konačno uvjerili pakistansku vladu na potrebu progona skupine. U Washingtonu dužnosnici razlikuju između relativno mladih pakistanskih talibana i afganistanskih talibana koji imaju duboke političke korijene u zemlji. “Prema pakistanskim talibanima odnosimo se kao prema alQa’idi”, izjavio je jedan viši dužnosnik. “Naš je cilj njihovo uništenje. Afganistanski talibani su drukčiji.”

David E. Sagner

Autor: The New York Times
16. svibanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close