T. S. Eliot jedanput je rekao da “neiskusni pjesnici oponašaju, a iskusni kradu”. To je bilo davno prije digitalnog doba hiperprodukcije, “izreži i zalijepi” i, budimo iskreni, neobuzdane krađe. Tako je lako danas otići na internet, pročitati nešto i kopirati to da učitelji djeci jedva uspijevaju objasniti što je zapravo plagiranje.

Associated Press toliko je razbjesnila krađa njihova materijala da uvode digitalni novinski registar kako bi zaštitili sadržaj od neovlaštenoga korištenja tagiranjem i praćenjem članaka. Čini se da je Rupert Murdoch jednako ljut i da planira naplaćivati internetski sadržaj svih svojih izdanja. Pitanje je koliko će uspjeti ovakvi pokušaji nadzora elektroničkog medija, čija je bit upravo virtualna sposobnost da sam sebe širi. Ja ne vjerujem u to. Plagiranje, dakako, nije ništa novo. Književnici od Vergilija do Goethea odavno su već nagrizli tanku granicu između posuđivanja i originala. Međutim, novina je potpuno dokidanje svijesti o razlici između originalnosti i plagiranja ili, drugim riječima, rađanje ideje da čin stvaranja nije ništa drugo nego kopiranje tuđih ideja kako bismo izrazili duh vremena. Ako svijet interneta sve više postaje naš svijet uopće, kako spisatelji mogu biti odraz stvarnosti bez zaranjanja u plagijatorsko vrelo interneta? Pitanje se možda doima čudnim. Plagijatori kradu ideje ili odlomke bez navođenja izvora. Ništa što digitalni svemir nameće ne sprečava nikoga da pošteno prizna zasluge onome tko je zaslužio. No očito sama činjenica da je vrlo lako i dostupno doći do velike količine nečega “što se tamo nalazi” ruši granice vlasništva. Kad govorimo o tome, pozornost mi je privukla sedamnaestogodišnja njemačka autorica Helene Hegemann, čiji je roman “Axolotl Roadkill”, kronika razuzdane klupske i narkomanske scene u Berlinu, postao najprodavaniji roman u Njemačkoj.

Roman je dobivao pohvalne kritike, sve dok netko nije otkrio da su dijelovi romana preuzeti iz romana “Strobo” blogerice Airen, čija je rečenica “u Berlinu se sve miješa sa svačim” ponovljena u romanu Helene Hegemann. Hegemann se drsko usprotivila optužbama, govoreći da staromodni kritičari ne shvaćaju da je to njihov svijet, svijet u kojem se krade, u kojem su granice originalnosti izblijedile i da joj je namjera djelomično bila dokazati upravo to. “Originalnost ionako više ne postoji, samo vjerodostojnost”, izjavila je Helene Hegemann. Zato je “Axolotl Roadkill” vjerodostojan jer odražava svijet sedamnaestogodišnje Njemice, svijet u kojem, kako kaže lik u knjizi “pomaže sebi svime što je inspirira”. Helene Hegemann također je naglasila da “nije nimalo unijela sebe” u roman, dodajući da ni sama sebe ne posjeduje. Kao što je Laura Miller nedavno istaknula u magazinu Salon. com – priznajemo joj zasluge – “Čini se kao da su ljudi mlađi od 25 godina postali ekvivalent izoliranoga amazonskog plemena za koji opravdano ne smijemo očekivati da shvate pravila naprednih civilizacija koja brane poligamiju ili kanibalizam unatoč činjenici da su odrasli uz nas.” Da, tako se i ja katkad osjećam kad promatram svoje tinejdžere. To je potpuno drukčiji svijet. Naravno, ne znači da je kanibalizam, ili plagiranje, postalo poželjno. No barem što se plagiranja tiče, mislim da unatoč osudi postaje neizbježno, kao rezultat našega digitalnog postojanja. U neku ruku suosjećam s Helene Hegemann i njezinim stavovima. Želim reći još dvije stvari. Prvo, kakofonija koja nas okružuje je takva da je jedini način da se posvetim svojim mislima taj da se povremeno isključim. Drugo, kombinacija postojećeg materijala puno je jeftinija od originala. Izvijestiti o nekom događaju skuplje je nego iskoristiti postojeće informacije. Ekonomija 21. stoljeća je stroj za generiranje plagijata. Pitanje je: što će se dogoditi kad nitko više ne bude htio uložiti u originalan sadržaj, a ne ostane više ništa što se može plagirati?

Robert Cohen