Iako su među ekonomistima već postale poštapalicom, reforme su, kažu, jedini recept koji se i danas može ponuditi premijerki. Guverner Rohatinski u osnovi je rekao isto to govoreći o nedovoljnim fiskalnim prilagodbama i problemu platne bilance i duga. Da je Vlada morala i treba učiniti više na tome da smanji potrebu za zaduživanjem (smanjenjem rashoda) slaže se i Boris Cota, šef ekonomskog tima predsjednika Ive Josipovića koji je umjesto komentara opatijskih poruka rekao samo “da, slažem se s guvernerom”.

Ekonomski analitičari uglavnom smatraju da je premijerkina politika ‘sitnog veza’ premalo u uvjetima kad je javni dug na razini gotovo 50 posto BDP-a i kad godišnje potrebe refinanciranja konsolidirane opće države iznose gotovo 23 milijarde kuna. Povrh toga, fiskalni deficit će vjerojatno biti bliže šest nego pet posto BDP-a, oko 17 milijardi kuna. A to samo upućuje da će za njegovo pokrivanje trebati daleko više od planiranih devet milijardi. Marko Škreb, glavni ekonomist PBZ-a temu je popratio poslovicom prema kojoj je “najbolje vrijeme za saditi drvo bilo prije 20 godina, a najbolje drugo vrijeme za saditi drvo je sada”. Za Vladu to, prema mišljenju Zdeslava Šantića, ekonomista Splitske banke, znači pozabaviti se rashodima. “Mali potezi, poput ukidanja regresa i božićnice u javnom sektoru nisu dovoljni. Nužno je zaustaviti dinamiku rasta javnog duga; pitanjem proračunskih plaća i mirovinskih izdataka jer će demografska situacija idućih godina sustav samo dodatno opteretiti”. Šantić dodaje kako to podrazumijeva ozbiljno propitivanje povlaštenih mirovina i niz zahvata u sustav državne administracije, od organizacije internog tržišta rada kojom bi se utvrdili viškovi u pojedinim ministarstvima i istovremeno dokinula potreba za dodatnim zapošljavanjima na novim poslovima (EU) pa do izdvajanja raznih uslužnih djelatnosti. O svemu tome u Vladi se već dugo razgovara s raznim institucijama, stručnjacima, pa i s guvernerom, no uvijek se ključnom preprekom pokazao nedostatak političke volje i hrabrosti. Ova je godina tako uvelike potrošena da bi bilo koji potez dao značajnije efekte na javne financije. Zato se kao jedini ‘alat’ uz koji bi se smanjile potrebe za novim zaduživanjem nameće povratak privatizaciji. Takvi prihodi zasad nisu dio službenih planova financiranja za 2010. no tvrdi se da će prilikom rebalansa Vlada uključiti i taj izvor prihoda. On je svojedobno donosio po nekoliko milijardi kuna godišnje, a potpuno je zanemaren već od 2008. Blokada se tumačila nepovoljnim cijenama na tržištima, što više nije tolika prepreka prodaji imovine, posebice manjinskih udjela. Privatizacija u kontekstu javnih financija, dakako, ne može biti trajni oslonac nego će se iskoristiti kao premosnica do eventualnog zaživljavanja reformi od kojih su neke prilično skupe.

HFP traži veće ovlasti

Portfelj težak najmanje 16,48 mlrd. kuna
Pod isprikom da čeka zakon o Agenciji za upravljanje državnom imovinom, Hrvatski fond za privatizaciju obustavio je privatizaciju. Za ovu godinu još nije usvojen plan, a tek jučer je Upravnom odboru HFP-a podastrto izvješće o stanju portfelja s dionicama i udjelima 814 trgovačkih društava. Od toga je u njih 237 imovina nominalno vrijedna 2,27 milijardi kuna rezervirana, dok je 577 društava nominalne vrijednosti 39,54 milijarde kuna slobodni državni portfelj. To, kaže šef HFP-a Vedran Duvnjak, nije i stvarna vrijednost portfelja. On je tržišno vrijedan 16,48 milijardi kuna, a oko 8,5 milijardi kuna otpada na dionice HT-a i Ine, u vlasništvu Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Iz toga su isključena brodogradilišta i imovina Hrvatskih šuma i voda. Rascjepkanost državnog portfelja, za čije raspolaganje HFP mora dobiti suglasnosti, bio je povod Upravnom odboru da od Vlade zatraži da drugim imateljima dionica naloži da s HFP-om hitno sklope dodatak ugovora o upravljanju imovinom, kako bi HFP mogao ubrzati privatizaciju.
(M. Brnić)