Hrvatske šećerane ostale su prilično zatečene viješću da jedan od najsnažnijih srednjoeuropskih proizvođača šećera, austrijska Agrana, ulaže i gradi rafineriju šećera u susjednoj Bosni i Hercegovini. Logična je odluka snažnog igrača, čiji prihodi dosežu 1,5 milijardi eura, o novoj proizvodnoj lokaciji. Jedno postrojenje koje je već bilo u funkciji, u nedavno zatvorenom pogonu u gradu Hohenau u Austriji, a za čije bi zbrinjavanje po europskim ekološkim standardima izdvajao značajna sredstva, preselit će u tehnološki zaostalu Bosnu i Hercegovinu, žednu greenfield investicija i otvaranja novih proizvodnih pogona. Ulaganje vrijedno više od 30 milijuna eura odvijat će se u slobodnoj zoni, gdje će kao ulagač Agrana ostvariti određene beneficije, a k tomu radna snaga u BiH znatno je jeftinija, što će dodatan motiv za odabir BiH kao lokacije za tu investiciju. Sve to se, pak, događa u uvjetima kada se pod pritiscima Svjetske trgovinske organizacije reformira tržište šećera u Europskoj uniji, čije je obilježje zaštićenost i visoka subvencioniranost. S ovom godinom prestaje proizvodnja šećera za takozvanu C kvotu, odnosno za izvoz na svjetska tržišta, što je europskim proizvođačima razlog da se okrenu drugim tržištima, uključujući BiH, koja nema vlastitu proizvodnju šećera. Na to su tržište računale snažnije ući i šećerane iz susjednih zemalja, pa tako i hrvatski proizvođači. Riječ je o tržištu čija se godišnja potrošnja šećera kreće oko 150 tisuća tona, a što je nešto manje od hrvatske godišnje proizvodnje, koja se zbog konkurentnosti uglavnom sva plasira na tržištu EU. Gradnjom rafinerije u Brčkom Agrana i njezini partneri zaskočili su hrvatske šećerane u prodoru na to tržište. Kapacitet njihovog pogona u Brčkom trebao bi biti 150 tisuća tona. No više od toga što će se i u susjednoj državi pojaviti konkurencija, i to moćna i dobro organizirana, hrvatske proizvođače brine stara boljka – vlastita neorganiziranost i nepovezanost. Godinama se već govori i povezivanju šećerana, bilo je nekoliko pokušaja vlasničkog objedinjavanja, takvi se razgovori na marginama još uvijek vode, no bez uspjeha. Država je većinski vlasnik Sladorane, šećerane u Županji, čija se privatizacija već godinama vuče i odgađa.

Vlasnička struktura druge šećerane, one IPK-ove u Osijeku vrlo je složena, a jedina koja se može brzo snaći u ovakvim tržišnim zavrzlamama je privatna virovitička šećerana Viro. Posljednjih godina Viro zagovara povezivanje šećerana, ne nužno i vlasničko, radi postizanja bolje konkurentnosti, no zbog neriješenih vlasničkih odnosa i određenih interesnih grupa oko preostale dvije šećerane to se nije dogodilo. Prokurist Vira Željko Zadro zabrinut je stoga dolaskom Agrane u BiH.
“Svi se oko nas okrupnjavaju i udružuju, a kod nas se valjda čeka da propadnemo, Ministarstvo poljoprivrede i Hrvatski fond za privatizaciju ne čine ništa na zaštiti te najprofitabilnije prehrambene industrije u Hrvatskoj”, ističe Zadro. U resornom Ministarstvu ove događaje gledaju kao “neminovnost”, a ističu kako je proizvodnja šećera u Hrvatskoj stabilna, te kako su stvoreni povoljni uvjeti za taj sektor. Glasnogovornik Mladen Pavić naglašava kako s Europskom unijom, u koju hrvatske tri šećerane plasiraju gotovo svu svoju proizvodnju, Hrvatska ima potpisane kvalitetne ugovore. S druge strane, napominje i kako se okolnosti na svjetskom tržištu šećera mijenjaju, te više nisu izvijesni dramatični padovi cijene šećera kako se najavljivalo. I domaće se tržište otvara, pa sve ostaje na konkurentnosti, zaključuje Pavić, napominjući kako su hrvatske šećerane konkurentne. Problem za hrvatske proizvođače zbog otvaranja pogona u Brčkom mogao bi se pojaviti i u sirovinskoj osnovi, s obzirom da BiH nema proizvodnju šećerne repe, pa bi se u tom smislu Brčko moglo osloniti i na kooperante iz susjedne Hrvatske. Najviše bi, zbog blizine, na meti mogli biti kooperanti županjske šećerane. Osim toga, to otvara i problem porijekla šećera koji bi se mogao pojavljivati na hrvatskom tržištu kao bh-proizvod. Hrvatski proizvođači uvjereni su i da će Austrijanci vrlo brzo lobirati za uvođenje zaštitinih carina na uvoz šećera. Ako se to dogodi, onda im daju velike šanse u regiji. Pozitivno u svemu je što domaća industrija šećera ipak ima vremena za ojačavanje svojiih pozicija – gradnja pogona, kao i educiranje ljudi za tu proizvodnju potrajat će prema ocjeni samog investitora oko dvije godine. To bi trebalo biti i dovoljno vremena da se hrvatska industrija šećera najbolje organizira i pozicionira za nove tržišne okolnosti.