Zakon o klimatskim promjenama koji u ladici leži već šest mjeseci u Washingtonu ponovno pokazuje znakove života. Senatori i poslovne grupe ovih su dana razgovarali o kompromisnom prijedlogu zakona koji bi uveo obveznu kontrolu emisija ugljičnog dioksida.

Pa iako udruge za zaštitu okoliša i aktivisti diljem svijeta već 20 godina čekaju da Amerika napravi nešto u vezi s tim, nitko se ne veseli. Čak i ako se jednom rasprava pretvori u zakon, bit će to samo blijeda sjena onoga čemu su se nekada nadali. Zbrka u Kopenhagenu jedan je od razloga. Toliko puno napora, a tako malo rezultata. Recesija je drugi razlog. Bez obzira koliko se šefovi brinuli o planetu, puno više se brinu o svojim profitima, a kada vremena postanu teška, nisu se voljni izlagati novim troškovima. Rasprava o američkom zdravstvenom sustavu nije pomogla: ovo nije vrijeme za bilo kakav zakon koji treba podršku obiju stranaka. Čak je i hladna zima na sjevernoj hemisferi zaboljela. Kada napada pola metra snijega, prijetnja globalnog zatopljenja čini se dalekom. No znanost o klimatskim promjenama također je odgovorna. Niz kontroverzi posljednjih godina dao je zamaha onima koji su sumnjali u ozbiljnost problema. Iz toga proizlaze tri pitanja. Koliko je loša znanost? Treba li se promijeniti politika? I što treba osigurati kako se takva konfuzija ne bi ponovila? Iza sva tri pitanja leži zajednička priča. Problem nije samo u znanosti već u načinu na koji političari iskorištavaju znanost kako bi druge uvjerili u sigurnost svojih tvrdnji kada sigurnost uopće ne postoji. Kada su vlade počele ozbiljno razmišljati o klimatskim promjenama, poduzele su ozbiljne korake i 1989. osnovele Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC). Panel je trebao zaključiti što se događa s klimom i vlade prisiliti na prihvaćanje znanstvenih zaključaka. Znanstveni dio odrađen je dobro. Povremeno je bilo prigovora da su se problemi precjenjivali, kao i da su se podcjenjivali. Njihovi se zaključci povlače kroz sve današnje rasprave. Procjene o povećanju temperature od 1,1 posto stupnjeva Celzijevih do paklenih 6,4 ilustriraju nesigurnosti u vezi s tim. No znanstvena dvosmislenost ne odgovara zahtjevima političara. Političari i njihovi glasači više vole sigurnost. Politika, kao i novinarstvo, teži pojednostavljenju i preuveličavanju. Takav pristup kratkoročno ohrabruje neke glasače da podrže mjere za borbu protiv klimatskih promjena. No implicirati da će djeca u Britaniji u budućnosti patiti od suša kao u Sahari je pogrešno, ali i opasno. IPCC je prošle godine u svom izvještaju naveo da će ledenjaci s Himalaje nestati do 2035. umjesto do 2350. godine. Prvotna nevoljkost panela da ispravi pogrešku i otkrivanje drugih problema u njegovu radu pokrenulo je ozbiljna pitanja o njegovu radu.