Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Cviić: Izazov smanjenja administracije

Autor: Poslovni.hr
03. siječanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Kako pokrenuti motor koji se zova Hrvatska da bi mogao ponovno početi paliti na svim cilindrima? Kako je to pitanje u prvom redu za ekonomiste i gospodarstvenike, ograničit ću se na političke okvire u kojima bi teško zadužena Hrvatska, prisiljena na drastičnu redukciju javne potrošnje, istovremeno mogla pokušati stimulirati rast proizvodnje, izvoza i zaposlenosti.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Glavni politički izazovi za Hrvatsku 2010. godine neće, za razliku od prijašnjih godina, biti u vanjskoj politici. Hrvatska se u ovom trenutku, iako će to možda biti teško vjerovati našima okorjelim “kroatopesimistima”, nalazi u najpovoljnijoj međunarodnoj situaciji otkako je postala nezavisnom. Izvediv je glavni zadatak hrvatske diplomacije da do kraja sljedeće godine završi pregovore o pristupu Europskoj uniji i tako osigura pristup toj integraciji do 2012. godine. Dijelom to valja zahvaliti tome što je sklapanjem sporazuma sa Slovenijom o arbitraži proces pristupanja Hrvatske u Europsku uniju odvojen od teritorijalnog spora između dviju zemalja, koji se pak vratio u sferu bilateralnih hrvatsko-slovenskih odnosa kamo i spada. Postoje i dobri izgledi za zatvaranje dvaju “najškakljivijih” poglavlja pravne stečevine Europske unije iako to valja biti oprezan. U vezi s poglavljem o pravosuđu, naime, stvari i dalje zapinju u Haagu zbog topničkih dnevnika iz operacije “Oluja”, a u vezi s poglavljem o kompetitivnosti valja još riješiti problem prodaje brodogradilišta, čiji opstanak ovisi o državnim subvencijama koje Europska unija ne dopušta. Prestiž Hrvatske u Europskoj uniji podiglo je u znatnoj mjeri to što su pod premijerkom Jadrankom Kosor ne samo otvorene brojne, dugo zataškivane korupcionaške afere nego se i energično vodi zakonski postupak protiv osumnjičenih (i u mnogo slučajeva uhićenih) počinitelja. Aplauz iz inozemstva kao i angažman domaćih medija bit će, svaki na svoj način, 2010. godine dodatna pomoć Vladi, Saboru, sudovima i drugim javnim institucijama u svojevrsnom ratu koji se (iako se tako ne zove) vodi za oslobođenje Hrvatske od korupcije, nepotizma i njima srodnih zala, što Hrvatsku gospodarski opasno potkopavaju. Treba tek vidjeti hoće li se premijerka pokazati politički dovoljno jakom unutar Vlade i HDZ-a da osigura da se 2010. godine taj rat nastavi, a ne da se zaustavi, kako bi to mnogi “specijalni interesi” željeli. Za razliku od mnogih, čije mišljenje cijenim, držim da je taj rat moguće dobiti. To mislim, među ostalim, i zato što je toksični balast korupcije i nepotizma u Hrvatskoj relativno novog datuma. Njegovo uklanjanje čini mi se izvedivim jer se nije nagomilao tijekom stoljeća, nego tijekom decenija (i to, nažalost, velikim dijelom upravo nakon 1990. godine). Jedan od mnogih, ali i politički najkontroverznijih unutrašnjih izazova hrvatske politike 2010. godine moralo bi svakako biti započinjanje administrativnih reformi, kombiniranih s drastičnim kresanjem skupe i nažalost dobrim dijelom nesposobne birokracije. To će biti teška operacija, ali nužna u maloj zemlji sa 127 gradova, 429 općina i (sa Zagrebom) 21 županijom.

Kako pokrenuti motor koji se zova Hrvatska da bi mogao ponovno početi paliti na svim cilindrima? Kako je to pitanje u prvom redu za ekonomiste i gospodarstvenike, ograničit ću se na političke okvire u kojima bi teško zadužena Hrvatska, prisiljena na drastičnu redukciju javne potrošnje, istovremeno mogla pokušati stimulirati rast proizvodnje, izvoza i zaposlenosti.

Glavni politički izazovi za Hrvatsku 2010. godine neće, za razliku od prijašnjih godina, biti u vanjskoj politici. Hrvatska se u ovom trenutku, iako će to možda biti teško vjerovati našima okorjelim “kroatopesimistima”, nalazi u najpovoljnijoj međunarodnoj situaciji otkako je postala nezavisnom. Izvediv je glavni zadatak hrvatske diplomacije da do kraja sljedeće godine završi pregovore o pristupu Europskoj uniji i tako osigura pristup toj integraciji do 2012. godine. Dijelom to valja zahvaliti tome što je sklapanjem sporazuma sa Slovenijom o arbitraži proces pristupanja Hrvatske u Europsku uniju odvojen od teritorijalnog spora između dviju zemalja, koji se pak vratio u sferu bilateralnih hrvatsko-slovenskih odnosa kamo i spada. Postoje i dobri izgledi za zatvaranje dvaju “najškakljivijih” poglavlja pravne stečevine Europske unije iako to valja biti oprezan. U vezi s poglavljem o pravosuđu, naime, stvari i dalje zapinju u Haagu zbog topničkih dnevnika iz operacije “Oluja”, a u vezi s poglavljem o kompetitivnosti valja još riješiti problem prodaje brodogradilišta, čiji opstanak ovisi o državnim subvencijama koje Europska unija ne dopušta. Prestiž Hrvatske u Europskoj uniji podiglo je u znatnoj mjeri to što su pod premijerkom Jadrankom Kosor ne samo otvorene brojne, dugo zataškivane korupcionaške afere nego se i energično vodi zakonski postupak protiv osumnjičenih (i u mnogo slučajeva uhićenih) počinitelja. Aplauz iz inozemstva kao i angažman domaćih medija bit će, svaki na svoj način, 2010. godine dodatna pomoć Vladi, Saboru, sudovima i drugim javnim institucijama u svojevrsnom ratu koji se (iako se tako ne zove) vodi za oslobođenje Hrvatske od korupcije, nepotizma i njima srodnih zala, što Hrvatsku gospodarski opasno potkopavaju. Treba tek vidjeti hoće li se premijerka pokazati politički dovoljno jakom unutar Vlade i HDZ-a da osigura da se 2010. godine taj rat nastavi, a ne da se zaustavi, kako bi to mnogi “specijalni interesi” željeli. Za razliku od mnogih, čije mišljenje cijenim, držim da je taj rat moguće dobiti. To mislim, među ostalim, i zato što je toksični balast korupcije i nepotizma u Hrvatskoj relativno novog datuma. Njegovo uklanjanje čini mi se izvedivim jer se nije nagomilao tijekom stoljeća, nego tijekom decenija (i to, nažalost, velikim dijelom upravo nakon 1990. godine). Jedan od mnogih, ali i politički najkontroverznijih unutrašnjih izazova hrvatske politike 2010. godine moralo bi svakako biti započinjanje administrativnih reformi, kombiniranih s drastičnim kresanjem skupe i nažalost dobrim dijelom nesposobne birokracije. To će biti teška operacija, ali nužna u maloj zemlji sa 127 gradova, 429 općina i (sa Zagrebom) 21 županijom.

Pacijenti te operacije, kojima će zaprijetiti opasnost da budu bačeni na ulicu, vrištat će i opirati se rukama i nogama. Bit će stoga u nacionalnom interesu i doista prijeko potrebno da Vlada pokuša usmjeriti snažan val ogorčenja zbog daljnjeg povećanja nezaposlenosti kao i također ništa manje snažni val narodne srdžbe prema megaštetočinama i njihovim političkim pokroviteljima, prema obali na kojoj se nazire nada u bolju budućnost. Kako će, dakle, nadolazeća 2010. godina vjerojatno biti još mnogo teža od ove – osobito zbog daljnjeg porasta ne samo politički nego i društveno opasne nezaposlenosti – važno je da bolne mjere uperene protiv krize većina pučanstva shvati ne samo kao neizbježne nego i kao opravdane. Mislim da bi se stoga Vlada trebala potruditi da učini tri stvari: prvo, da javnosti pošteno i bez “farbanja” objasni kakve će se još žrtve i odricanja od sviju zahtijevati, drugo, da joj dade što konkretniju predodžbu o tome koliko će razdoblje grcanja i stezanja remena potrajati i, treće, da kaže kako će i od čega postkrizna Hrvatska, puna nezaposlenih, živjeti. Sada je, dakle, potrebnije nego ikada prije da nada u budućnost (dakako osnovana, a ne iluzorna) bude sastavni dio hrvatske politike. U tom pogledu današnji političari mogu učiti od Winstona Churchilla. U jednom od svojih najčuvenijih govora održanom tri dana nakon što je 10. svibnja 1940. postao premijerom Velike Britanije, suočene s moćnim Trećim Reichom Adolfa Hitlera, poručio je svojim sugrađanima da im može ponuditi samo “krv, teški rad, suze i znoj” (blood, toil, tears and sweat ). Međutim, ono što se često zaboravlja jest to da je Churchill u tom istom govoru svojim sugrađanima dao nadu u pobjedu. Nadu pak na bolji život nakon pobjede hranila je tijekom rata koalicijska vlada, u kojoj su uz Churchillove konzervativce bili i liberali i laburisti, konkretnim planovima za poslijeratne reforme školstva, zdravstva, stambene politike i drugih sektora javnog života. Unatoč katastrofalnim troškovima rata većina tih reformi bila je provedena nakon pobjede u ratu 1945. godine. Hrvatska se, srećom, ne nalazi u ratu, ali njezino stanovništvo proživljava zbog gospodarske krize teške dane nalik ratnima. U takvim danima potrebno mu je dati nade bez koje ionako, kako to kaže naša narodna mudrost, nema spasa.

Krsto Cviić, publicist i novinar

Autor: Poslovni.hr
03. siječanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close