Ne tako davno irački naftni biznis kao da je zaglavio u pustinjskom pijesku. Godinama nije bilo ni glasa o bilo kakvim poslovnim procesima u iračkim rafinerijama, a sa svjetskih tržišta iračka nafta kao da je isparila. No to se promijenilo, a promjene su takve da od njih strepi i OPEC.

ExxonMobil, Royal Dutch Shell, Eni i druge naftne multinacionalke, koje su još ljetos odustale od bogatih iračkih bušotina, sada se polako vraćaju željne crnog zlata. Eni je potpisao ugovor o crpljenju nafte iz polja Zubair, pokraj iračkoga grada Basre, u kojem se procjenjuje da ima šest milijardi barela. U pregovorima o otkupu prava za iračke bušotine su upravo Shell, Exxon i ConocoPhillips. Budu li potpisani ugovori, procjenjuje se da će Irak na dnevnoj bazi proizvoditi šest milijuna barela nafte. Više od toga proizvodi tek Saudijska Arabija. Svi se Iraku vraćaju zbog straha da će, ne uhvate li sad najbolji dio kolača, na kraju ostati praznih ruku. Dok se drugi na iračkoj nafti bogate, oni ne žele gledati sa strane. Među prvima koji su prepoznali mogućnosti u Iraku je konzorcij British Petroleum i China National Petroleum Corp. koji je otkupio polja u Rumaili, čiju su se proizvodnju obvezali utrostručiti. Pogodnosti koje su zauzvrat dobili su vrlo laskave – na svako povećanje dnevne proizvodnje od 10 posto britansko-kineski partneri dobit će dva dolara više za barel proizvedene nafte. Iračke nove “dealove” s posebnim zanimanjem prati i OPEC, koji je pogrešno očekivao da će iračka proizvodnja nafte još godinama stagnirati. Bude li iračka proizvodnja na ikakav način ugrožavala onu Saudijske Arabije, članice OPEC-a, najvećeg proizvođača nafte, bit će u velikoj krizi. Premda je i Irak član OPEC-a i jedan je od suosnivača te organizacije, njegova proizvodnja već godinama nije dio određenih OPEC-ovih kvota. Iračani u svojim poslovnim akcijama ne vide ništa sporno, i to s pravom, jer su se mnoge zemlje iz regije zbog godina stagnacije iračke proizvodnje bezobrazno bogatile. Ne brinu ih ni tektonske promjene na globalnom tržištu nafte koje će njihova obnovljenja proizvodnja prouzročiti. Očito su svi zaboravili da je Irak ipak zemlja, čije se rezerve nafte procjenjuju na 115 milijardi barela, što ih svrstava na treće mjesto u svjetskom poretku naftom bogatih zemalja. Osim toga postoji još neistraženih dijelova koji također mogu skrivati crno zlato. Naravno, prepreke postoje, a jedna od najvećih je sigurnost koja sprečava i mnoge druge investicije. Nadalje, u Iraku prijeko nedostaje kvalificirane radne snage, ali i prometne infrastrukture kao i plinovoda. Bez obzira na san o profitu, tvrtke koje su preuzele na sebe iračke bušotine zdvajaju nad tim problemima, držeći si fige da su dobro odlučile. A razloga za takav pesimizam i nema.