Rijetko koga nije zbunila afera u Imunološkom zavodu koja je kulminirala otkazom Srećka Sladoljeva, člana Nadzornog odbora i dugogodišnjeg zaposlenika te tvrtke.

Počelo je s “nesigurnim” cjepivom protiv gripe kojeg su potom registrirali najveći svjetski regulatori. Nastavilo se prljavim rubljem u poslovanju, grijesima koji sežu duboko u povijest. Kada je dobio otkaz, Sladoljev je prozvan zviždačem, iza njega su stali sindikati, novinari, a Uprava društva, malo vlastitom samozatajnošću, a potom i zbog pristranosti medija jedva da je progovorila. Tko je dovoljno kompetentan vjerovati samo Sladoljevu i tvrditi da je zviždač kojeg treba zaštititi, a Upravu razapinjati? Ili pak vjerovati direktorici Tatjani Sindik-Milošević koja demantira optužbe, a Sladoljeva optužuje da vodi vlastite ratove, bez osnova i potpore ostalih članova radničkog vijeća? Preteške su to konstatacije da bi se nabacivale bez čvrstih dokaza i istrage koja će pokazati tko je kriv, a tko prav. Državno odvjetništvo je, i to baš na inicijativu navodnog zviždača, istragu u Imunološkom započelo prije godinu dana. Istraga još traje, kao i u drugim slučajevima koji uključuju otkaze, blaćenja i medijska razvlačenja. Zanimljivo je da je afera pukla u vrijeme kad se s nestrpljenjem čeka otvaranje ponuda za dokapitalizaciju društva, što je posljednja opcija za spas nekad uvaženog proizvođača cjepiva i krvnih derivata, zlatne koke u dobrim rukama. Ali Imunološki je u rukama države koja se zaklinje u važnost tvrtke, potpisuje jamstvo za kredit kod državne banke koja ga onda uporno ne odobrava i time koči gradnju novog pogona na više nego atraktivnom zemljištu koje bi se možda moglo dobro utopiti, a cjepiva neka rade Francuzi.